Vodice. Što vidjeti, karta i skrivena mjesta

Prvić Luka je manje od dva mjesta na otoku Prviću, a na cijelom otoku nema nijednog automobila. Brodovi iz Vodica pristaju nekoliko puta dnevno i putovanje traje dvadesetak minuta, pa je to najlakši otočni izlet na ovom dijelu obale: ne treba trajekt, ne treba rezervacija, dovoljna je karta na pristaništu.

U crkvi Gospe od Milosti pokopan je Faust Vrančić, šibenski polihistor iz 16. stoljeća. Njegova knjiga Machinae Novae iz 1615. prikazuje pedesetak strojeva, među njima i čovjeka koji se s tornja spušta na platnu razapetom preko okvira: taj crtež, nazvan Homo Volans, jedan je od najranijih prikaza padobrana. Vrančić je bio i biskup i tajnik cara Rudolfa II., a rječnik koji je sastavio jedan je od prvih hrvatskih.

Mjesto se obilazi za pola sata: pristanište, crkva, nekoliko konoba i uzak put koji preko brda vodi u Šepurine. Memorijalni centar posvećen Vrančiću drži izložbu njegovih strojeva i jedini je pravi muzej na otoku.

Vodička riva proteže se oko kilometar, od pristaništa s kojeg polaze brodovi za Prvić do ulaza u ACI marinu, i cijelo je mjesto okrenuto prema njoj. Dan na njoj ima jasan ritam. Ujutro je radni prostor: ribari istovaruju noćni ulov, otvara se tržnica, dostavna vozila smiju ući samo do devet sati. Oko podneva se isprazni jer su svi na plažama zapadno od centra. Predvečer se puni ponovno i pretvara u ono što Dalmatinci zovu šetnja: hoda se polako, od kraja do kraja i natrag, susreće se poznate i staje se svakih pedesetak metara.

Kamene kuće iza rive niže su i jednostavnije nego u Šibeniku petnaest kilometara istočnije, i to nije slučajno. Vodice nikada nisu bile biskupsko ni plemićko središte nego ribarsko i poljoprivredno mjesto koje je ozbiljan turizam zateklo tek pedesetih godina prošlog stoljeća. Zato u jezgri nema palača, nego niz dvokatnica s vanjskim stubištima i balaturama, a najstariji dio odaje se samo po širini ulica: što su uže, to su starije.

Tribunj je tri kilometra zapadno od Vodica i izgleda kao ono što Vodice više nisu. Staro jezgro leži na otočiću povezanom s kopnom kamenim mostom, ulice su preuske za automobil i sve se spiralno penje prema vrhu, gdje stoji crkva svetog Nikole s pogledom na kanal i otoke. Ispod, uz rivu, niže se red konoba u kojima se riba još uvijek peče na žaru pred gostom.

Mjesto je poznato po utrci na magarcima, koja se održava svakog kolovoza od 1972. godine i traje jedno poslijepodne. Magarci su nekada nosili teret u vinograde na okolnim brdima, a kad su ih zamijenili traktori, ostali su bez posla; utrka je nastala kao šala i pretvorila se u glavni godišnji događaj koji napuni mjesto do posljednjeg mjesta.

Za razliku od Vodica, Tribunj ima malo plaža i gotovo nikakvu turističku infrastrukturu izvan rive, pa se ovamo dolazi na dva sata, ne na dan.

Šepurine su drugo od dva mjesta na otoku Prviću i ono koje je zadržalo više svakodnevice: niz kamenih kuća uz dugu obalu, s crkvom Uznesenja Marijina na uzvisini, uskim ulicama bez ijednog automobila i mještanima kojih zimi ostane stotinjak. Na Prviću nema cesta ni vozila, sve se nosi ručno ili kolicima, i upravo to mjesto čini onim što jest: tiho na način koji se drugdje na Jadranu teško nalazi. Obala je duga i pristupačna, s betonskim platoima i šljunkom, a more je ovdje čisto jer nema ni luke ni prometa. Do Šepurina se stiže brodicom iz Vodica ili Šibenika za dvadesetak minuta, a do susjednog Prvić Luke šeta se poluotokom pola sata kroz masline i suhozide. U mjestu rade dvije konobe i trgovina, ostalo ponesite. Za dan bijega iz vodičke vreve ovo je najbliža adresa: brod, kupanje, ručak uz more i povratak popodnevnom linijom.

Župna crkva Našašća svetoga Križa podignuta je sredinom 18. stoljeća na mjestu starije crkve i najveća je građevina u jezgri. Pročelje je jednostavno i barokno, bez ukrasa kakve imaju šibenske crkve, jer je gradila ribarska župa vlastitim sredstvima. Unutrašnjost prati istu logiku: mramorni oltari, drveni kor i malo toga suvišnog.

Zvonik se vidi s cijele rive i najkorisniji je orijentir u mjestu: uske ulice starog dijela sve vode prema njemu, pa se povratak nikada ne izgubi. Crkva i danas drži mjesni kalendar. Na Veliku Gospu polovicom kolovoza procesija prolazi kroz jezgru, a na blagdan Svetog Križa u rujnu okuplja se cijelo mjesto, uključujući one koji su se davno odselili u Šibenik i Zagreb.

Akvarij i muzej pomorske tradicije mala je kuća uz rivu koja u jednom prostoru spaja dvije priče Vodica: more kakvo je pod površinom i more kakvo je bilo posao. U akvarijskom dijelu su bazeni s vrstama Jadrana, hobotnicama, muranama, škarpinama, rakovima i školjkama, sve iz obližnjih uvala, s legendama koje objašnjavaju gdje koja vrsta živi i kako se lovi. U muzejskom dijelu izloženi su alati vodičkih ribara i spužvara: mreže, ostve, fenjeri za noćni lov, kompas, ronilačka oprema iz vremena kad se spužva vadila ronjenjem na dah, te fotografije mjesta prije turizma. Postav je malen i obilazi se za pola sata, što ga čini idealnim za obitelji s djecom i za kišni sat. Nalazi se uz samu rivu, ulaznica je skromna, a radi kroz sezonu. Za dijete koje je jutro provelo na plaži, ovo je najbolji način da poveže ono što je vidjelo s maskom s onim što more zapravo jest.

Plava plaža je ono što Vodice nude umjesto pijeska, i vrijedi znati što se točno dobiva. Obala je niz šljunka isprekidan betonskim platformama, s tuševima, kabinama, barovima i najmom ležaljki, a more se spušta postupno pa djeca dugo stoje. Iza plaže je pojas borova koji je jedini pravi hlad u okolici i razlog zašto se prva jutarnja mjesta zauzimaju upravo tamo.

Plaža nosi plavu zastavu, međunarodnu oznaku za kakvoću mora i opremljenost, i to se vidi na održavanju. Vidi se i na gužvi. Sredinom srpnja i kolovoza između jedanaest i šesnaest sati slobodnog mjesta praktički nema, a parkiranje uz cestu iznad plaže popuni se do devet ujutro. Tko dođe prije deset ili poslije pet, dobije istu plažu bez reda pred tušem. Voda je najtoplija u kolovozu i drži se ugodnom do sredine rujna, kada plaža opusti i postane ono što je bila prije turizma: obična gradska obala.

Zapadna obalna šetnica veže sve gradske plaže Vodica u jednu liniju: betonska staza uz samo more koja od rive vodi prema zapadu, pokraj Plave plaže, Plitke punte i dalje prema Zamalinu i Tribunju, bez ijedne stepenice i bez prometa. Upravo je to njezina najveća vrijednost: staza je ravna cijelom dužinom, pa je prohodna s kolicima, biciklom i za osobe koje teško hodaju, što se na Jadranu rijetko nađe. Uz stazu su ulazi u more svakih pedesetak metara, tuševi, klupe i barovi, a borovi na dijelovima daju hlad. Ujutro je ovo trkačka i biciklistička ruta domaćih, danju put prema plažama, a navečer šetnica na kojoj se sretne cijelo mjesto. Do Tribunja je hoda oko sat vremena, a usput se može svratiti u more koliko puta želite. Za obitelji je to najlakši način da se dan organizira bez auta: sve što treba nalazi se uz stazu.

ACI marina Vodice jedna je od najvećih marina hrvatskog Jadrana i razlog zašto mjesto zimi ne opusti: gotovo četiristo vezova u moru i suhi vez za nekoliko stotina plovila, s dizalicom, servisom, benzinskom postajom i osobljem koje radi cijelu godinu. Marina leži na istočnom kraju rive, zaklonjena lukobranom, a s njezinih gatova kreće velik dio charter flote koja ljeti plovi prema Kornatima; Vodice su za mnoge posade prva i zadnja luka putovanja. Za posjetitelja bez broda marina je ugodna šetnja: gatovi su prohodni do određene točke, jarboli u nizu daju najbolji kadar mjesta, a restoran i kafići uz marinu rade i izvan sezone, često s boljim cijenama nego na rivi. Odavde se ukrcava i na izlete prema Kornatima, Krki i otočićima Prvić i Zlarin; karte se kupuju na gatu ili u agencijama uz rivu. Navečer, kad se svjetla upale u vodi, marina je najfotogeničniji dio Vodica.