Rovinj. Što vidjeti, karta i skrivena mjesta

Sveta Eufemija je Rovinju istodobno krov i kompas: barokna crkva dovršena 1736. sjedi na vrhu starogradskog brežuljka, a njezin zvonik od šezdeset metara, građen po uzoru na mletački zvonik svetog Marka, vidljiv je s pučine prije samoga grada. Na vrhu se okreće bakreni kip svetice i pokazuje ribarima smjer vjetra: kad Eufemija gleda prema kopnu, sprema se jugo. Unutra, iza glavnog oltara, leži njezin kameni sarkofag; predaja kaže da je 800. godine doplutao morem iz Carigrada, a mještani ga uz molitvu izvukli na brdo. Svetičin blagdan 16. rujna i danas je najveći rovinjski dan, s hodočasnicima iz cijele Istre. Tko se ne boji drvenih stuba, neka se popne na zvonik: pogled obuhvaća cijeli stari grad, otoke Katarinu i Svetog Andriju te obalu do Limskog kanala. Ulaz u crkvu je slobodan, za zvonik se plaća simbolično; najmirnije je rano ujutro, prije nego što Grisiom krene rijeka posjetitelja.

Svjetionik Sveti Ivan na pučini stoji na najisturenijoj hridi rovinjskog arhipelaga, pet i pol milja jugozapadno od grada: kamena kula od dvadeset tri metra podignuta 1853., čije svjetlo i danas vodi brodove srednjim Jadranom. Hrid je gola i niska, po lošem vremenu valovi je preplavljuju, pa je svjetioničarski život ovdje stoljeće i pol značio najstrožu samoću; automatizacijom je posada otišla, a svjetionik ostao, s kućom u kojoj se danas može i noćiti u režimu robinzonskog turizma. Za dnevnog posjetitelja Sveti Ivan je cilj izleta brodom ili, za iskusne, kajakom po mirnom moru: oko hridi je podmorje koje se strmo ruši u modrinu, s jatima riba i pokojom amforom u dubini, pa je ovo omiljena točka ronilaca. Iskrcaj ovisi o valu i volji skipera; često se ostaje uz hrid, na kupanju s broda. U svakom slučaju ponesite šešir i vodu, na hridi nema ni hlada ni izvora, samo kula, galebovi i pučina, zbog koje se i dolazi: ovdje se prvi put vidi koliko je Jadran velik.

Centar za istraživanje mora Instituta Ruđer Bošković tiha je znanstvena strana Rovinja: u zgradama uz Valdiboru, iznad i oko povijesnog akvarija, već više od stoljeća rade biolozi, kemičari i oceanografi koji Jadran mjere, broje i čuvaju. Postaja je osnovana 1891. kao berlinska zoološka stanica, jedna od prvih morskih laboratorija Europe, a od 1970-ih dio je najvećeg hrvatskog znanstvenog instituta; odavde isplovljava istraživački brod Burin, ovdje se prate temperatura, slanost i život sjevernog Jadrana u nizovima podataka dugima pola stoljeća, dragocjenima danas kad se more mijenja brže nego ikad. Za posjetitelja je centar uglavnom kulisa iza akvarija, ali vrijedi znati što gleda: svjetla u laboratorijima navečer, ronioce s bocama na molu, studente na praksi. Povremeno, o Danu instituta ili Noći istraživača, vrata se otvore i javnosti, s radionicama za djecu; termine objavljuje grad. Rovinj bez ovog centra bio bi samo lijep; s njim je i pametan, grad koji svoje more ne samo prodaje nego i razumije.

Stari Rovinj bio je do 1763. otok: tada je kanal prema kopnu zatrpan, a grad koji je stoljećima rastao samo uvis i ušir na svojoj stijeni ostao je najgušće tkan primorski labirint Jadrana. Kuće izrastaju ravno iz mora, mokro im rublje visi nad valovima, a uličice su tako uske da se susjede preko njih rukuju. Mletačka vladavina od 13. do 18. stoljeća ostavila je gradu jezik fasada, krilate lavove i zvonik po uzoru na San Marco; ribarska svakodnevica ostavila je batane, spacije i običaj da se večera jede na pragu. Najljepši ulaz je kroz Balbijev luk pa uz Grisiju prema Svetoj Eufemiji, ali pravi se Rovinj otkriva skretanjima: prema kalama koje završavaju u moru, dvorištima s kaktusima u kantama i prozorima iz kojih miriše frigana riba. Obiđite grad u krug obalom, pa se popnite sredinom: pola sata hoda, dva sata zastajanja. Ujutro pripada ribarima i pekarama, popodne slikarima, a noću, kad se kamen ohladi, vraća se onaj stari, tihi otok.

Rovinjska luka je poluotok zagrljen s dvije strane: sjeverna riva uz Valdiboru prima ribarice i njihove gajete, a južna, mala luka pod starim gradom, čuva batane, barkice i redove izletničkih brodova. Ovdje se najbolje vidi da je Rovinj i dalje ribarski grad: ujutro se s brodova istovaruju gajbe, galebovi prate svaki potez, a kupci čekaju da riba prijeđe ravno s palube na štand ribarnice. Preko dana luka je polazište za otoke, Limski kanal i večernje panoramske vožnje; cjenici stoje na molovima, a dogovor s barkarijolima i danas vrijedi koliko i stisak ruke. Večer pripada šetačima: svjetla se pale u nizu, batane se ljuljaju na vezu, a s terasa uz rivu gleda se kako zvonik mijenja boje. Obiđite oba lica luke u jednom krugu od dvadesetak minuta, pa završite na južnom molu: odande je najljepši pogled na kuće koje rastu ravno iz mora, motiv zbog kojeg je pola svijeta čulo za Rovinj.

Zavičajni muzej grada Rovinja stanuje u baroknoj palači obitelji Califfi na Trgu maršala Tita, dva koraka od rive: plemićka kuća iz 17. stoljeća u kojoj se od 1954. slaže gradsko pamćenje. Postav je raznolik kao i grad: arheologija s Monkodonje i okolnih gradina, mletačko slikarstvo od 15. do 18. stoljeća sa starim majstorima kakve mali gradovi rijetko imaju, soba stare rovinjske kuhinje, brodski modeli i etnografija ribarskoga svijeta. Poseban je odjel suvremene umjetnosti: muzej od šezdesetih otkupljuje radove s izložbe Grisia, pa se ovdje čita i povijest rovinjske slikarske kolonije. Zgrada je i sama izložak, s kamenim stubištem, štukaturama i pogledom iz salona ravno na zvonik. Muzej je ugodna protuteža podnevnoj vrućini: sat vremena hladovine, kulture i tišine usred najživljeg dijela grada. Radno vrijeme ljeti pokriva i večer, zimi je kraće; ulaznica je od onih koje se plate bez razmišljanja. Za kraj bacite pogled na trg: palača, sat i mala fontana čine najskladniji rovinjski salon na otvorenom.

Zlatni rt ili Punta Corrente najplemenitiji je park hrvatske obale: sto hektara stoljetne šume koju je od 1890-ih sadio bečki industrijalac Georg Hütterott, sanjajući klimatsko lječilište. Lječilište nije dočekao, ali jest šuma: aleje čempresa, himalajski cedrovi, borovi i hrast crnika danas natkrivaju mrežu stazica uz koje se nižu uvale s najčišćim gradskim morem. Park počinje deset minuta hoda južno od centra, iza lučice, i živi u ritmu grada: jutro pripada trkačima i plivačima, dan obiteljima na kupanju, večer šetačima s psima i parovima na klupama. Kupa se uz cijeli rub, od betonskih ploča kraj bivšeg kamenoloma, gdje se danas penju penjači, do oblutaka u uvali Lone. Ulaz je slobodan, automobili ne mogu unutra, a bicikli i romobili voze sporednim stazama. Ponesite masku: podmorje uz rt spada među najbogatija u gradu. Najljepši trenutak je zlatni sat, kad sunce legne na borove i park opravda ime.

Škaraba je zadnji rt gradskoga kupanja i prvi rt divljine: stjenoviti kraj šume Zlatnog rta, gdje uređene staze prelaze u puteljke, a plaže u niz kamenih polica nad dubokim morem. Ovamo se dolazi zbog tri stvari koje sjeverni dio parka ne nudi: samoće i radnim ljetnim danom, skokova sa stijena od dva do šest metara po izboru, i podmorja koje se strmo ruši u modrinu, najdraža točka gradskih ronilaca s maskom. Hlad daju borovi nagnuti nad samim rubom, mjesta za ručnik je uvijek, jer se kupači razmile po policama umjesto da se slažu jedni kraj drugih. Sadržaja nema nikakvih, ni kioska ni tuša, pa ruksak mora nositi sve, ponajprije vodu. Do Škarabe se stiže šetnjom kroz park, dvadesetak minuta od ulaza, ili morem, kajakom uz obalu, što je i najljepši prilaz. Pripazite s djecom, police su visoko nad vodom i bez ograda. Nagrada za mali trud je more kakvo je bilo prije turizma: duboko, hladno na ulazu i potpuno vaše.

Cisterna je uvala u južnom dijelu šume Zlatnog rta, nazvana po staroj kamenoj šterni u zaleđu koja je nekad pojila park: manja i tiša sestra Lone, s kombinacijom sitnog oblutka i kamenih ploha te morem koje se produbljuje dovoljno sporo za obitelji, a dovoljno brzo za plivače. Uvalu s obje strane grle borovi, pa prirodnog hlada ima do popodneva; ležaljki i glazbe nema, što je i razlog zašto je biraju oni koji Mulini smatraju prebučnim, a Škarabu prezahtjevnom. Dno je pretežno kamenito s pješčanim džepovima, voda se zbog položaja u parku drži među najčišćima u gradu, a maska uz rubne stijene uvijek nešto pokaže. Do Cisterne se dolazi parkovnim putem pješice ili biciklom, dvadesetak minuta od ulaza u Zlatni rt; usput su izvor pitke vode i klupe. Sadržaja nema, pa ponesite sve svoje i sve svoje vratite. Cisterna je uvala za cijeli dan s knjigom: dovoljno blizu grada da se dođe bez plana, dovoljno daleko da se zaboravi koliko je sati.

Palud je jedini ornitološki rezervat Istre i jedno od onih mjesta koja pokažu koliko je Rovinj više od plaža: močvara uz samo more, osam kilometara južno od grada, gdje su Austrijanci u 19. stoljeću prokopali kanal prema moru u nadi da će slanija voda otjerati komarce. Komarci su ostali, ali je bočata laguna postala raj za ptice: u trsci i na otvorenoj vodi zabilježeno je više od dvjesto vrsta, od čaplji i labudova do rijetkih grabljivica, a najviše ih je u proljeće i jesen, kad se selice odmaraju na putu preko Jadrana. Stazom oko močvare šeta se lagano sat vremena, s promatračnicom na pola puta; ulaz se naplaćuje simbolično u sezoni, dalekozor se isplati više od fotoaparata. More je tu odmah, pa se posjet spaja s kupanjem u uvali Palud, šljunčanoj i mirnoj čak i u kolovozu. Ponesite sredstvo protiv komaraca, poštujte tišinu i pse vodite na povodcu. Za obitelji je ovo najlakši izlet u divljinu: pola dana, nula uspona, a djeca broje čaplje umjesto suncobrana.

Stari kamenolom u srcu Zlatnog rta mjesto je gdje je Rovinj stoljećima vadio svoj kamen, a danas je najneočekivaniji prostor parka: amfiteatar okomitih stijena visokih dvadesetak metara, otvoren prema moru, s dnom zaraslim u travu i borove. Odavde je brodovima odlazio vapnenac za rive i palače, a kad je barun Hütterott krajem 19. stoljeća kupio rt, kamenolom je zatvoren i prepušten parku; ostale su ravne, gotovo arhitektonske plohe reza koje danas služe novoj namjeni. Kamenolom je, naime, prirodna penjačka dvorana: u stijenama je uređeno više desetaka smjerova svih težina, pa se ljeti ovdje od jutra do mraka izmjenjuju penjači, dok publika s trave gleda predstavu. Nepenjačima prostor nudi hlad, jeku i scenografiju kakve u parku nema: aleja čempresa na ulazu spada među najfotografiranije motive Rovinja. Zimi i u predvečerje kamenolom zna biti potpuno pust, i tada je najdojmljiviji, kad se u kamenim plohama čita rad ruku koje su grad doslovno isjekle iz ovog mjesta.

Figarola je mali otok nasuprot plaži Amarin, jedan od dvadeset i dva otoka rovinjskog arhipelaga i najlakši za osvojiti bez broda: do njega se s obale dopliva za desetak minuta mirnog plivanja, a supom ili kajakom stiže za pet. Otok je nizak i zelen, s krunom od borova, rubom od kamenih ploča i dvjema šljunčanim uvalicama na zavjetrinskoj strani; sadržaja nema nikakvih, i u tome je smisao. Figarola je izlet za pola dana koji se planira kao mala ekspedicija: vodonepropusna vreća s ručnikom i vodom, obuća za kamen, maska za podmorje koje je uz rubove otoka živo i prozirno. Struja u kanalu zna raditi, pa preplivavanje nije za početnike i djecu bez pratnje; svi ostali dobivaju rijedak osjećaj, vlastiti otok na sat-dva, s pogledom na kopno iz smjera iz kojeg ga se rijetko gleda. Vratite se prije poslijepodnevnog maestrala, kad se kanal namreška; a smeće, naravno, natrag u vreći. Mali otoci ostaju lijepi samo ako ih se posuđuje, ne uzima.

Rovinjska ribarnica na Valdibori jutarnja je pozornica grada koji još uvijek lovi: kamene table pod natkrivenom tržnicom pune se od svitanja onime što su batane i koče noću izvukle, a do devet je najbolje već rasprodano. Ponuda ovisi o sezoni i vjetru: zimi škarpine, kovači i rakovi, ljeti sardele, gire i lignje; uz njih dagnje i kamenice iz Limskog kanala, koje se ovdje kupuju svježije nego u ijednom restoranu. Ribarnica je i škola: prodavačice će rado objasniti razliku ulova i uzgoja, kako se čisti sipa i koliko sardela treba za gradele za četvero. Cijene su ispisane, gotovina i dalje vlada, a torba ili posuda s ledom dobra su ideja za povratak do apartmana. Tko ne kuha, neka svejedno prošeta: uz ribarnicu se drži i mala zelena tržnica s istarskim povrćem, uljem i tartufima, pa se u pola sata vidi cijela gastronomska osnova regije. Najživlje je od sedam do devet; nedjeljom je tiše, a ponedjeljkom, kad flota miruje, najskromnije.

Zelena tržnica na Valdibori mjesto je gdje istarsko zaleđe svako jutro silazi na more: štandovi pod platanama i nadstrešnicom na kojima seljanke iz okolice Rovinja, Bala i Kanfanara prodaju ono što je jutros ubrano ili jučer prerađeno. Ljeto donosi rajčice, breskve, smokve i prve lubenice; jesen grožđe, šipak i gljive; cijelu godinu tu su istarsko maslinovo ulje, med, rakije s travama, sir, suhe smokve i tartufi u staklenkama, najkoncentriraniji suvenir Istre. Roba nema deklaraciju dizajna, ali ima ono važnije: kušanje prije kupnje i razgovor u kojem se sazna recept. Cijene su poštene, cjenkanje blago i s osmijehom, gotovina obavezna. Tržnica radi od ranog jutra do ranog poslijepodneva, najbolji izbor je prije deset; ljeti dođite još ranije, prije vrućine i grupa. Uz zelenu tržnicu naslanja se ribarnica, pa se doručak, ručak i suvenir rješavaju u jednom prolazu. Ako kupujete jedno: ulje malog proizvođača, u limenci zbog svjetla, i bocu vode za šetnju natrag.