Trogir. Što vidjeti, karta i skrivena mjesta

Katedrala svetog Lovre gradila se od 13. do 17. stoljeća i najvažnija je građevina Trogira, grada koji je od 1997. na popisu svjetske baštine UNESCO-a. Najpoznatiji joj je dio zapadni portal, koji je 1240. isklesao majstor Radovan i potpisao se na njemu; portal prikazuje prizore iz Kristova života, mjesece u godini i poslove uz njih, a uz dovratnike stoje lavovi s figurama Adama i Eve. To je najcjelovitije romaničko portalno djelo na istočnom Jadranu. U unutrašnjosti je kapela blaženog Ivana Trogirskog iz 15. stoljeća, djelo Nikole Firentinca, s nizom kipova u nišama. Zvonik visok četrdeset sedam metara gradio se stoljećima i penje se uskim stubama; pogled obuhvaća cijeli otok.

Crkva i samostan svetog Dominika stoje na južnom rubu jezgre, uz obalu, a podignuti su u 14. stoljeću, kad su dominikanci dobili zemljište uz zidine. Crkva je jednobrodna i visoka, s otvorenim krovištem i jednostavnom unutrašnjošću kakvu su prosjački redovi tražili; nad portalom je reljef s prikazom Bogorodice i svetaca, djelo majstora Nikole Firentinca iz 15. stoljeća. Unutra je grobnica obitelji Sobota s renesansnim ukrasom i oltarne slike venecijanskih majstora. Uz crkvu je klaustr s cisternom. Kompleks je stoljećima bio i mjesto obrazovanja, jer su dominikanci držali školu. Crkva se otvara uz mise i tijekom dana u sezoni; nalazi se nekoliko koraka od rive.

Crkva svetog Petra stoji u unutrašnjosti trogirske jezgre, u nizu uskih ulica sjeverno od katedrale, i pripada sklopu benediktinskog samostana koji je ovdje djelovao stoljećima. Građevina je malena i jednostavna, s kamenim pročeljem i preslicom, a nad portalom je reljef svetog Petra pripisan krugu majstora koji su u 15. stoljeću radili u Trogiru. Unutrašnjost je barokna, s drvenim oltarima i slikama. Ovakve male crkve nisu bile župne nego samostanske ili bratovštinske; u gradu ih ima nekoliko i sve su ugrađene u niz kuća, pa se lako previde. Crkva se otvara rijetko, uglavnom o blagdanima. Za posjetitelja je vrijedan i sam prolaz ovim dijelom jezgre, jer je najtiši u gradu.

Benediktinski samostan svetog Nikole osnovan je 1064. i najstarija je zajednica u Trogiru koja je do danas ostala na istom mjestu. Podignut je na temeljima antičkih građevina, što je kasnije dovelo do najpoznatijeg nalaza u gradu: prilikom radova 1928. u zidu je pronađen grčki reljef Kajrosa, koji je stoljećima bio ugrađen kao običan kamen. Samostan je i danas u funkciji, a zajednica sestara vodi zbirku sakralne umjetnosti otvorenu za posjetitelje. U njoj su, uz Kajrosa, srednjovjekovni rukopisi, liturgijsko posuđe, slike i kameni ulomci iz razdoblja kad je samostan građen. Ulaz je uz ulaznicu i skromnu odjeću; prostor je tih, a obilazak traje pola sata.

Kajros je grčki reljef pronađen 1928. u zidu benediktinskog samostana svetog Nikole u Trogiru, gdje je stoljećima stajao ugrađen kao obična kamena ploča. Prikazuje Kajrosa, grčkog boga povoljnog trenutka: mladić s krilima na leđima i petama, s pramenom kose na čelu i obrijanim zatiljkom, u trku. Poruka je jasna i bila je poznata svima u antici: prigodu se može uhvatiti samo dok dolazi, jer kad prođe, nema se za što uhvatiti. Reljef potječe iz razdoblja helenizma i drži se jednim od najvrjednijih antičkih nalaza u Hrvatskoj. Čuva se u samostanskoj zbirci sakralne umjetnosti, uz rukopise i liturgijsko posuđe; ulaznica je jeftina, a obilazak traje pola sata.

Kula Vitturi kameni je toranj u južnom dijelu trogirske jezgre i ostatak je stambenog sklopa plemićke obitelji Vitturi, jedne od najstarijih u gradu. U srednjovjekovnim dalmatinskim gradovima takve su kule bile dio obiteljske kuće: prizemlje je služilo za skladište, gornji katovi za stanovanje, a visina je bila znak položaja, jer se pravo gradnje u visinu davalo samo plemićkim rodovima. Kula je jednostavna, s malim prozorima i uskim ulazom, građena od pravilno klesanih blokova. Danas je uklopljena u niz kuća i lako se previdi, iako je jedan od najstarijih sačuvanih dijelova grada. Vidi se izvana u prolazu; nalazi se nekoliko koraka od rive, u ulici koja vodi prema jugozapadnom uglu jezgre.

Trogirska riva proteže se uz južni rub otoka, ispod gradskih zidina, i najprometniji je dio grada: ovdje se šeta, pristaju brodovi i sjedi u kavanama. Palme uz obalu zasađene su krajem 19. i početkom 20. stoljeća, u vrijeme kad je austrijska uprava uređivala priobalne gradove za goste. S rive se vidi kanal koji dijeli otok od Čiova, a na kraju poteza stoji tvrđava Kamerlengo. Uz obalu su vezovi za jahte, pa je ljeti riva i nautički prizor. Šetnja od mosta do tvrđave traje petnaest minuta. Najbolji je trenutak rano ujutro, prije nego što stignu izletničke skupine iz Splita, ili predvečer, kad se kamen zidina zagrije i poprimi boju.

Labadusa je uvala na južnoj obali Čiova, blizu rta Okrug, i jedna od onih do kojih se dolazi kroz borovu šumu. Plaža je šljunčana, s ravnim stijenama sa strane i borovima koji rastu do samog ruba vode, pa hlada ima cijeli dan, što je na južnoj obali rijetkost. More je otvoreno prema pučini i zbog toga bistrije i svježije nego u uvalama okrenutima prema kopnu; kad zapuše jugo, val ulazi izravno, pa se tada bira druga strana otoka. Uz plažu je bar u sezoni, ostalo je bez sadržaja. Do Labaduse se vozi dvadesetak minuta iz Trogira, a posljednji dio je makadam; parkiralište je malo, pa je bolje doći prije podneva.

Drvenik Veli otok je zapadno od Trogira, površine oko dvanaest četvornih kilometara, sa stotinjak stalnih stanovnika koji uglavnom žive u istoimenom mjestu u zaklonjenoj uvali. Otok nema izvora pitke vode, pa se stoljećima živjelo od cisterni, maslina i ribe; to je i razlog zašto je naseljenost uvijek bila mala. Obala je razvedena, s nizom uvala od kojih je najpoznatija Modra laguna kod Krknjaša. U mjestu su trgovina, nekoliko konoba i lučica, a kuće su kamene i zbijene oko obale. Trajekt vozi iz Segeta Donjeg i putovanje traje oko četrdeset minuta; ljeti voze i izletnički brodovi. Za dan bez automobila i bez gužve otok je najbliži izbor iz Trogira.

Plaža u Okrugu Gornjem na Čiovu proteže se gotovo dva kilometra uz obalu i najveća je uređena plaža u okolici Trogira; nadimak Copacabana dobila je zbog dužine i vreve, a ne zbog pijeska, jer je podloga sitni šljunak. Uz cijeli potez su barovi, tuševi, ležaljke, tobogani i sportovi na vodi, a u zaleđu apartmani i restorani, pa se ovdje dan provede bez odlaska drugamo. More je plitko uz obalu i brzo se zagrijava, što odgovara obiteljima. Ljeti je gužva velika, osobito popodne; ujutro je mirnije. Do Okruga se iz Trogira vozi deset minuta preko mosta na Čiovo, a ljeti vozi i brodska linija; parkiralište je plaćeno i popuni se rano.

Plaža Medena proteže se uz obalu zapadno od Trogira, na potezu prema Segetu, i duga je gotovo dva kilometra. Obala je uređena kao niz šljunčanih uvala i betonskih platoa, s postupnim ulazom u more; podloga je sitni šljunak, a dno čisto. Uz plažu je hotelski kompleks nastao sedamdesetih godina 20. stoljeća, u vrijeme kad se ovaj dio obale gradio kao turistička zona; iza njega je borova šuma koja daje hlad, što je na ovom potezu prednost, jer okolna obala uglavnom nema visokog raslinja. Ima tuševa, barova, ležaljki i sportskih sadržaja. Do Medene se iz Trogira hoda pola sata obalnom stazom ili vozi pet minuta; parkiralište je uz cestu i plaćeno u sezoni.

Arbanija je selo na sjevernoj obali Čiova, tri kilometra od Trogira, a ime govori o njegovu postanku: naselili su ga u 15. stoljeću doseljenici iz Albanije, koji su bježali pred osmanskim osvajanjem. S njima je došao i dominikanski red, koji je ovdje 1432. podigao samostan Svetog Križa; sklop s crkvom i klaustrom stoji uz samu obalu i najstarija je građevina u mjestu. Obala je uređena kao šetnica s betonskim platoima i nekoliko šljunčanih uvala, a more je mirno jer je kanal uzak. U selu su konobe i mala trgovina, dok gužva ostaje na drugim dijelovima otoka. Do Arbanije se iz Trogira vozi deset minuta ili se hoda uz obalu za jedan sat.

Suvenirnice i štandovi u Trogiru okupljeni su uz sjeverna gradska vrata i na potezu prema tržnici, gdje ulazi većina posjetitelja. Ponuda je uobičajena za dalmatinske gradove: magneti, razglednice, majice, morska sol, lavanda, sapuni, nakit i tkanine. Ono što je stvarno iz ovog kraja i vrijedi ponijeti jesu maslinovo ulje s okolnih polja, med, začinsko bilje, a u kamenarskim radionicama i predmeti od bračkog kamena, jer je klesarstvo u Trogiru tradicija još od majstora koji su radili na katedrali. Ako kupujete ulje, tražite podatak o uljari i berbi; kod kamena pitajte tko ga je izradio. Cijene su više nego u zaleđu; najbolje je razgledavati predvečer.

Ribarnica u Trogiru radi u natkrivenoj kamenoj hali sjeverno od jezgre, uz gradsku tržnicu, i traje od ranog jutra dok se ne proda ono što je te noći ulovljeno. Zgrada je stara i namjenski građena: kamene tezge, otvorene strane za propuh i odvod za vodu, jer je riba tražila hlad i tekuću vodu prije nego što je bilo hladnjaka. Ulov dolazi iz Kaštelanskog i Splitskog zaljeva te s otvorenog mora oko Šolte i Drvenika: srdela, inćun, oslić, orada, lubin, škarpina i lignje, a povremeno i škampi. Cijene ovise o danu; ponedjeljkom je izbor manji. Prodavači ribu očiste na zahtjev. Radi ujutro, a najbolji je izbor odmah po otvaranju.