Vis. Što vidjeti, karta i skrivena mjesta

Svjetionik na ulazu u viški zaljev označava prolaz kojim brodovi ulaze u najzaštićeniju luku srednjeg Jadrana. Postavljen je u 19. stoljeću, u razdoblju kad je austrijska pomorska uprava opremala istočnu obalu mrežom svjetala; do tada se u zaljev ulazilo po danu i po znanju lokalnih pilota. Oznaka je bila potrebna jer je ulaz uzak, s otočićem Hostom i podvodnim grebenima s jedne strane, a brodovi su ovamo dolazili u svako doba, prije svega vojni. Danas svjetionik radi automatski i vidljiv je s cijele obale zaljeva. Za posjetitelje nije uređen, no vidi se s broda pri dolasku i s obale kod Fort Georgea; predvečer, kad se upali, dobar je orijentir za fotografiju zaljeva.

Kaštel u Komiži podignut je 1585. na samoj obali, u vrijeme kad su gusarski napadi na ovaj dio Jadrana bili česti, a mjesto je bilo bogato jer je živjelo od ribe. Zdanje je renesansno, s masivnim kvadratnim korpusom i istaknutom kružnom kulom na uglu, oblikom koji je odgovarao vatrenom oružju; s kule se nadzirao ulaz u uvalu i pristup obali. Mještani su se u kaštel sklanjali pri napadu, a u njemu se čuvala i zajednička zaliha. Nakon što je obrambena svrha prestala, zgrada je mijenjala namjenu, a danas je u njoj ribarski muzej. Kaštel stoji na kraju rive, uz more, i vidi se izvana u svako doba; unutrašnjost je dostupna uz muzejsku ulaznicu.

Komiža leži na zapadnoj strani otoka, u uvali pod brdom Hum, i cijela je njezina povijest ribarska. Odavde se stoljećima lovilo na otvorenom moru oko Palagruže, najudaljenije hrvatske skupine otoka, a za tu je plovidbu razvijen poseban brod: falkuša, drvena gajeta s velikim latinskim jedrom i uklonjivim daskama uz bok koje su se skidale kad se veslalo. Komiške su barke odlazile na tjedne, a ulov se solio u drvenim bačvama. Grad je zbijen, s uskim ulicama koje se penju uz padinu, a na obali stoji renesansni Kaštel iz 16. stoljeća, danas ribarski muzej. Iznad mjesta je benediktinski samostan svetog Nikole. Do Komiže se iz Visa vozi deset kilometara preko sredine otoka.

Prirovo je uski poluotok koji ulazi u viški zaljev i dijeli ga na dvije uvale. Na njemu stoji franjevački samostan sa crkvom svetog Jeronima, podignut u 16. stoljeću, a zanimljivost je u temeljima: samostan je sagrađen izravno na antičkom kazalištu grčko-rimske Isse, pa su kuće oko njega poredane u blagom luku koji slijedi nekadašnje gledalište. Taj se oblik najbolje vidi iz zraka ili s mora, a na terenu se prepoznaje po zakrivljenoj ulici. Uz samostan je groblje s grobnicama pomorskih obitelji i spomenik poginulima u pomorskim bitkama kod Visa. Poluotok je nizak i obrastao borovima, a oko njega vodi šetnica s koje se vidi cijela luka. Do Prirova se iz središta hoda deset minuta.

Crkva svetog Jeronima dio je franjevačkog samostana na vrhu poluotoka Prirovo i podignuta je u 16. stoljeću, u vrijeme kad su franjevci dobili zemljište na kojem su ležali ostaci antičkog kazališta. Građevina je jednostavna: jednobrodna lađa, kameno pročelje, zvonik i drveni strop, a unutrašnjost čuva oltarne slike i zavjetne prikaze brodova koje su darovali viški pomorci nakon sretno završenih plovidbi. Takvi su zavjeti na Jadranu bili uobičajeni, jer se od duge plovidbe nije uvijek vraćalo. U samostanu se čuva i zbirka arheoloških nalaza s Prirova. Crkva se otvara uz mise i tijekom dana u sezoni; ulaz je slobodan. Uz nju je groblje, a pogled s poluotoka obuhvaća cijeli zaljev.

Gospina batarija obalna je utvrda iznad viške luke, podignuta u 19. stoljeću kao topovski položaj za nadzor ulaza u zaljev; ime nosi po obližnjoj crkvi. Zdanje je niska kamena građevina s nasipom prema moru i prostorijama za posadu i streljivo, kakve su se u to doba gradile duž cijelog Jadrana. Kad je izgubila vojnu svrhu, obnovljena je i u nju je smješten Arheološki muzej Vis, u kojem se čuvaju nalazi iz grčke i rimske Isse: keramika, novac kovan u Issi, nakit, kameni ulomci i predmeti iz podmorja oko otoka. Postav objašnjava kako je izgledao svakodnevni život u antičkom gradu i kako se trgovalo Jadranom. Muzej je malen, obilazak traje sat vremena, a ulaznica je jeftina.

Zelena špilja nalazi se na otočiću Ravniku, istočno od Visa, i po načinu osvjetljenja razlikuje se od poznatije Modre špilje na Biševu: ovdje svjetlo ulazi kroz otvor u stropu, pada okomito na vodu i daje joj zelenkast ton, a u podne se u dvorani vidi svijetli stup koji seže do dna. Špilja ima dva ulaza dovoljno velika da u nju uplovi manja barka, pa se u nju ulazi i kajakom; za razliku od Modre špilje, ovdje je kupanje dopušteno i to je glavni razlog dolaska. Dno je šljunčano i plitko uz rub. Dolazi se izletničkim brodom iz Visa i Komiže, obično u sklopu obilaska južne obale, ili vlastitim plovilom. Najbolje je vrijeme oko podneva, kad je sunce najviše.

Budikovac je otočić pred jugoistočnom obalom Visa, a poznat je po plitkoj laguni koja nastaje između njega i susjednog otočića Malog Budikovca: pojas mora između njih dubok je tek do struka, dno je svijetlo i pjeskovito, pa voda dobiva izrazito svijetlu boju kakva se rijetko vidi na ovom dijelu Jadrana. Zbog toga se laguna često naziva plavom. Otočić je gotovo nenaseljen; ondje živi jedna obitelj koja u sezoni drži konobu i uzgaja vrt, a ostatak je makija i suhozidi iz vremena kad se ovdje sadila loza. Dolazi se izletničkim brodom iz Visa, Komiže ili Rukavca, ili vlastitim plovilom. Sidrenje je zaklonjeno; ponesite obuću za u more zbog školjaka na dnu.

Modra špilja nalazi se u uvali Balun na otočiću Biševu, jugozapadno od Visa, i poznata je po svjetlu: sunčeve zrake ulaze kroz podvodni otvor na južnoj strani, odbijaju se od svijetlog dna i ispunjavaju dvoranu plavim sjajem, a predmeti u vodi poprimaju srebrnastu boju. Špilja je duga oko dvadeset četiri metra, a svod doseže petnaest metara visine. Do 1884. u nju se ulazilo samo ronjenjem kroz podvodni prolaz; te je godine, na poticaj austrijskog istraživača Eugena von Ransonneta, probijen umjetni ulaz kojim danas prolaze barke. Najbolje je vrijeme između jedanaest i dvanaest sati, kad je sunce najviše. Dolazi se organiziranim izletom iz Visa ili Komiže; kupanje unutra nije dopušteno.

Stiniva je uvala na južnoj obali Visa koja izgleda kao da je nastala greškom: strme stijene s obje strane gotovo se spajaju i ostavljaju prolaz širok nekoliko metara, kroz koji se ulazi u malen šljunčani žal zatvoren sa svih strana. Uvala je zapravo nekadašnja špilja kojoj se svod urušio, pa je ostao samo otvor prema moru. Godine 2016. proglašena je najljepšom plažom u Europi i od tada je stalna postaja izletničkih brodova. Dolazi se brodom iz Visa i Komiže ili pješice stazom s ceste iznad uvale, uz strm silazak od dvadesetak minuta; povratak uzbrdo traži obuću i vodu. Popodne je uvala u sjeni, jer sunce zađe iza stijena, a najmirnija je rano ujutro, prije nego što stignu brodovi.

Tunel u uvali Parji jedan je od nekoliko podmorničkih zaklona probijenih u obalne stijene Visa u vrijeme kad je otok bio zatvorena vojna zona. Od pedesetih godina 20. stoljeća do 1989. Vis je bio baza Jugoslavenske ratne mornarice i strani posjetitelji nisu smjeli na otok; u tom su razdoblju izgrađeni tuneli, skloništa, topovski položaji i podzemna skladišta razasuti po cijelom otoku. Ovaj je tunel dovoljno velik da u njega uplovi manja podmornica ili brod, a izbetoniran je i s krajem zatvorenim u stijeni. Danas se u njega ulazi barkom, kajakom ili plivanjem; unutra je hladno, mračno i tiho, a voda neobično bistra. Dolazi se izletničkim brodom iz Visa ili vlastitim plovilom uz oprez zbog uskog ulaza.

Otočić Host leži pred ulazom u viški zaljev i, iako je malen i nenaseljen, ime mu se pojavljuje u pomorskoj povijesti dvaput. Godine 1811. u vodama oko njega britanska je eskadra pod zapovjedništvom Williama Hostea porazila znatno brojnije francusko-talijansko brodovlje, a otočić je po njemu i nazvan. Godine 1866. pred istim se otokom odigrala bitka kod Visa, u kojoj je austrijska flota pod Wilhelmom von Tegetthoffom potopila dva talijanska oklopnjaka; bila je to posljednja velika pomorska bitka vođena taranjem, a ne topovima. Danas je Host obrastao niskim raslinjem, a na njemu stoji svjetionik. Obilazi se brodom iz viške luke; kupanje je moguće sa stijena, a pristajanje ovisi o vjetru.