Pula. Što vidjeti, karta i skrivena mjesta

Arena je Pula i Pula je Arena: amfiteatar iz prvog stoljeća, građen od Augusta do Vespazijana, koji spada među šest najvećih sačuvanih rimskih amfiteatara svijeta, a po očuvanosti vanjskog plašta među sam vrh. Elipsa od bijelog istarskog kamena primala je oko dvadeset tisuća gledatelja na igre gladijatora; sve četiri stubišne kule i sva tri reda arhitekture stoje i danas, pa Arena izbliza djeluje manje kao ruševina, a više kao stadion koji čeka večerašnji program. I doista ga čeka: ljeti se u Areni pjeva, svira i gleda filmove, s pozornicom pod zvjezdanim nebom za koju se otimaju svjetska imena, a svakog srpnja ovdje se od 1954. održava Pulski filmski festival, najstariji u Hrvatskoj. U podzemnim hodnicima, kojima su nekad na scenu stizale zvijeri i borci, danas je stalna izložba o maslinarstvu i vinogradarstvu antičke Istre, s amforama i prešama. Razgled traje sat vremena; dođite ujutro prije brodskih grupa ili kupite kartu za večernji koncert, jer Arena svoj pravi posao, okupljanje tisuća pod vedrim nebom, radi i nakon dvije tisuće godina.

Herkulova vrata rodni su list Pule uklesan u kamen: najstariji sačuvani rimski spomenik grada, podignut između 47. i 44. godine prije Krista, kad je Pula službeno utemeljena kao rimska kolonija. Vrata su namjerno skromna, od grubo klesanih blokova bez ukrasa, ali vrh luka nosi ono najvažnije: reljef Herkulove glave s toljagom, zaštitnika grada, i, teže vidljivo, uklesana imena Lucija Kasija Longina i Lucija Kalpurnija Pizona, rimskih dužnosnika kojima je senat povjerio osnivanje kolonije. To ih čini jedinstvenima: malo koji grad Europe ima sačuvan spomenik s imenima svojih službenih osnivača. Kroz vrata se i danas normalno prolazi, iz ulice Carrarine prema Kaštelu, i većina prolaznika ne podigne pogled; upravo zato ovo mjesto nagrađuje one koji znaju kamo gledati. Stanite pod luk, pronađite Herkulovu bradu izlizanu stoljećima i imena über njega: dva tisućljeća i sedamdeset godina povijesti, bez ulaznice i bez gužve, u prolazu od trideset sekundi.

Kažnjavanje Dirke najskrivenije je remek-djelo Pule: rimski podni mozaik iz trećeg stoljeća koji leži u dvorištu iza stambenih zgrada nedaleko Foruma, otkriven slučajno, kad su saveznička bombardiranja u Drugom svjetskom ratu srušila kuće nad njim i ogolila pod antičke gradske vile. Mozaik od nekoliko desetaka četvornih metara složen je od geometrijskih polja s medaljonima, a u središnjem prizoru prikazuje rijedak mit: braću Amfiona i Zeta kako kraljicu Dirku vezuju za pobješnjelog bika, kaznu za zlostavljanje njihove majke. Prizor je poznat iz antičke skulpture, ali u mozaiku ga Europa gotovo nema, pa stručnjaci u ovo dvorište dolaze namjerno. Najbolje od svega: mozaik je snižen na antičku razinu, ograđen, ali stalno dostupan i besplatan, pa se gleda s ruba, iz ptičje perspektive. Nema blagajne, nema gužve, često ni druge duše; samo ploča s objašnjenjem i dvije tisuće godina pod nogama stanara koji nad mozaikom suše rublje. Pronađite ga kroz pasaž iz ulice Sergijevaca: tri minute skretanja s glavne rute, a jedan od najvrjednijih rimskih podova Jadrana.

Fort San Giorgio jedna je od utvrda željeznog prstena kojim je Austro-Ugarska u drugoj polovici 19. stoljeća opasala svoju glavnu ratnu luku: nizak, u brdo utopljen kameni prsten s kazamatima, opkopom i topničkim položajima, građen da s visine nadzire prilaze gradu i luci. Danas je fort tiha ruševina u zelenilu, bez blagajne i bez uprave, što mu daje ono što uređene tvrđave nemaju: osjećaj otkrića. Kroz otvorene hodnike i rampe prolazi se slobodno, po zidovima se čita majstorska klesarija vojnih graditelja, a s krovne platforme puca pogled na grad, luku i more. Upravo zato vrijede dva upozorenja: ponesite svjetiljku za mračne kazamate i gledajte kuda stajete, jer otvori i šahtovi nisu ograđeni; djecu držite za ruku. Fort je postaja za sat vremena, idealna u kombinaciji sa šetnjom po okolnim brdima, i jedno od mjesta na kojima se najbolje razumije zašto Pulu zovu gradom utvrda: takvih prstenova oko grada ima više desetaka, a San Giorgio je među pristupačnijima.

Fort Monvidal čuva sjeveroistočni ugao pulskog festungskog prstena: kružna utvrda druge polovice 19. stoljeća na istoimenom brdu iznad grada, građena po istom receptu kao njezine sestre, kamen utopljen u zemlju, kazamati oko središnjeg dvorišta, topnička platforma na krovu. Vojska ju je davno napustila, grad je narastao do samog podnožja, pa je Monvidal danas najurbanija od pulskih utvrda: do nje se dolazi običnom gradskom ulicom, a s bedema se gleda ravno u dvorišta i krovove kvarta. Upravo ta blizina čini je najlakšim uvodom u pulsku fortifikacijsku priču, za posjet ne treba auto ni planinarenje, dovoljno je petnaest minuta uspona od središta. Unutrašnjost je otvorena i neuređena, sa svim što to nosi: slobodan ulaz i sloboda razgledanja, ali i mrak u hodnicima, poneki otvor u podu i grafiti po zidovima. Svjetiljka i zatvorene cipele su obavezne, a oprez s djecom podrazumijevan. Popnite se pred zalazak: pogled preko krovova na luku i Arenu iz neuobičajenog kuta nagrada je koju uređene atrakcije ne mogu ponuditi.

Fort Casoni Vecchi drži istočno predpolje pulske tvrđave, dalje od mora nego većina sestara, usred polja i gajeva prema Šišanu: utvrda željeznog prstena iz druge polovice 19. stoljeća, građena da zatvori kopneni prilaz luci iz smjera unutrašnjosti. Baš zbog položaja ovo je fort za one koji vole kombinaciju povijesti i hoda: staza do njega vodi kroz krajolik crvene istarske zemlje, vinograda i suhozida, pa posjet prirodno izraste u poludnevnu šetnju ili laganu biciklističku turu iz grada. Sama utvrda je neuređena i obrasla, zelenilo joj je preuzelo opkop i dijelove bedema, što avanturistima daje najjaču kulisu od svih pulskih fortova: kamen i korijenje u zagrljaju kao u kakvom hramu iz džungle. Vrijede stroga pravila napuštenih utvrda: svjetiljka, zatvorene cipele, ni koraka po tamnim hodnicima bez svjetla, djeca uz ruku. Nagrada je dvostruka: mir koji na poznatijim adresama ne postoji i osjećaj da ste našli nešto čto turistička Pula još nije stigla uokviriti.

Brijuni su otočje na kojem se povijest odmarala: četrnaest otoka pred Fažanom, nacionalni park od 1983., a prije toga ljetna rezidencija Josipa Broza Tita, koji je ovdje trideset godina primao državnike, glumce i kraljeve. Od te epohe ostali su safari park sa zebrama, ljamama i drugim darovima nesvrstanih prijatelja, bijeli jeleni koji slobodno pasu uz staze, i muzej s fotografijama zvijezda koje su ovdje ljetovale. Ali Brijuni su stariji od politike: uz zapadnu obalu Velog Brijuna leže ostaci raskošne rimske vile u uvali Verige, jedne od najljepših antičkih rezidencija Jadrana, a u kamenu su utisnute stope dinosaura, čiji otisci na nekoliko lokacija čine otok jednim od rijetkih mjesta gdje se šeta po tragovima iz krede. Posjet ide brodom iz Fažane, s vožnjom turističeskim vlakićem, razgledom muzeja i slobodnim vremenom; računajte pola dana. Bicikl ili električni autić najbolji su način da otok osjetite svojim ritmom. Rezervirajte u sezoni unaprijed i ponesite šešir: hlada je malo, a doživljaja za cijeli dan.

Zerostrasse je Pula ispod Pule: mreža tunela prokopana kroz središnji brežuljak za Prvog svjetskog rata, kad je austrougarska ratna luka morala skloniti ljude i streljivo od zračnih napada. Hodnici visoki i široki po nekoliko metara sastaju se pod Kaštelom u središnjoj dvorani iz koje zrakasto vode četiri kraka prema izlazima na suprotnim stranama brijega: kroz brdo se, dakle, može proći, umjesto oko njega. U sklonište je stalo nekoliko tisuća ljudi; danas kroz ohlađene hodnike, s postojanih šesnaestak stupnjeva u svako doba godine, prolaze posjetitelji između informativnih panoa o ratnoj Puli i povremenih izložaba. Ljeti je Zerostrasse dvostruka nagrada: najhladnije mjesto grada i najneobičnija prečica, jer se iz centra do podnožja Kaštela stiže podzemljem. Ulaz se naplaćuje simbolično, razgled traje pola sata; ponesite laganu jaknu, jer razlika od trideset stupnjeva vani do šesnaest unutra zna iznenaditi. Kombinacija je logična: Zerostrasse podzemljem, pa uspon na Kaštel, dvije vojne epohe Pule u jednom satu.

Svijetleći divovi najmlađi su spomenik Pule i najljepši dokaz da grad zna voljeti svoju industriju: osam golemih dizalica brodogradilišta Uljanik, koje je svjetlosni dizajner Dean Skira 2014. pretvorio u najveću svjetlosnu instalaciju na Jadranu. Svake večeri od sumraka dizalice zasvijetle u tisućama boja, s programom koji se mijenja kroz sat: čas su zlatne, čas ljubičaste, čas prelije preko njih cijeli spektar, a voda zaljeva sve to udvostruči. Ideja je rođena iz poštovanja: Uljanik je među najstarijim brodogradilištima svijeta koji su radili u kontinuitetu, osnovan još 1856. za austrougarsku ratnu luku, i divovi nad lukom generacijama su hranili grad. Najbolje mjesto za gledanje je šetnica uz rivu, s klupama i pogledom preko lučkog bazena; predstava se najbolje vidi prvi sat nakon zalaska. Ovo nije izložba s ulaznicom nego poklon grada svima koji navečer prošeću rivom: dovoljno je doći, sjesti i gledati kako industrija pleše. Fotografima savjet: odraz u moru najmirniji je rano navečer, prije nego lučki promet razbije zrcalo.

Kaštel je kruna Pule u doslovnom smislu: zvjezdasta tvrđava na središnjem brežuljku oko kojeg se grad amfiteatralno slaže, podignuta 1630-ih po nacrtima francuskog vojnog graditelja Antoinea de Villea, kad je Venecija odlučila zaštititi svoju najvažniju istarsku luku. Četiri bastiona i dalje drže vrh brijega, a u njima danas stanuje Povijesni i pomorski muzej Istre, sa zbirkama o pomorstvu, austrougarskoj Puli kao glavnoj ratnoj luci Monarhije i svakodnevici grada kroz dva burna stoljeća. Ipak, najveći izložak je sam Kaštel: šetnja bedemima nudi jedini potpuni krug pogleda na Pulu, s Arenom, lukom i dizalicama brodogradilišta u jednom kadru, zelenim Brijunima na horizontu. Ljeti tvrđava postane pozornica, s koncertima i filmskim večerima u dvorištu. Do Kaštela se penjete uličicama iz bilo kojeg smjera za desetak minuta; kombinirajte ga sa Zerostrasse tunelima koji prolaze točno ispod njega. Najbolji trenutak je sat prije zalaska: svjetlo legne na krovove, a grad se pod bedemima složi kao maketa.

Havajka, službeno Hawaii, mala je uvala na Verudeli čije ime nije pretjerivanje: tirkiz nad bijelim šljunkom ovdje doista izgleda kao s razglednice Pacifika, samo s borovima umjesto palmi. Plaža leži pod liticom uz hotelski rt, zbijena i brzo puna, jer ljepota ovakve koncentracije stane na stotinjak metara: sitni šljunak, more koje kroz bijelo dno svijetli i nekoliko stijena s kojih se skače, od školskih visina do onih za koje treba i hrabrosti i pameti. Publika je mlada i internacionalna, ritam ljetni: jutro pripada obiteljima, popodne skakačima i glazbi iz ruksaka. Sadržaja ima taman: tuš, najam ležaljki na dijelu plaže, kafić na stijeni iznad; sve ostalo donesite. More se produbljuje brzo, pa je Havajka bolja za plivače nego za najmlađe. Do plaže se silazi stubama s šetnice Verudele; dolazite prije deset ili poslije pet, jer u špici mjesta jednostavno nema. Za kadar kakav se dijeli dalje, popnite se na liticu iznad: odozgo tirkiz pokaže sve nijanse zbog kojih je uvala dobila ime.

Ambrela je uredna razglednica Verudele: plaža sitnog šljunka i pijeska na ulazu u turistički poluotok, s Plavom zastavom koja se vijori iz godine u godinu kao jamstvo da su more, sigurnost i servis na mjestu. Uvala je položena i plitka dovoljno da obitelji s malom djecom ovdje pronađu svoj plažni dom: ulaz u more je blag, dno čisto, a unutar bove sve pod okom spasilaca. Oko plaže radi cijeli mali servisni grad: ležaljke i suncobrani, tuševi i kabine, kafići, pedaline i SUP-ovi za najam, što Ambrelu čini plažom na kojoj se od jutra do večeri ništa ne mora nositi osim ručnika. Ljeti je, naravno, puna, ali prostrana dovoljno da gužva ostane podnošljiva; najviše mjesta ima prije deset i nakon pet. Hlad se nalazi pod borovima na rubu, prvi redovi uz more su na suncu. Ako s Verudele krećete u obilazak, Ambrela je prirodno polazište: od nje šetnica vodi prema Havajki, akvariju u tvrđavi i dalje oko rta. Jednostavno: ako tražite dan bez logistike, ovo je najlakša plaža Pule.