Zadar. Što vidjeti, karta i skrivena mjesta

Crkva svetog Šime čuva najskupocjeniji predmet Zadra: srebrni sarkofag gradskog zaštitnika, škrinju od dvjesto pedeset kilograma srebra koju je između 1377. i 1380. iskovao Franjo iz Milana s trinaest zadarskih majstora, po narudžbi kraljice Elizabete, žene Ludovika Anžuvinca. Škrinja je remek-djelo srednjovjekovnog zlatarstva i ujedno strip u metalu: reljefi pričaju kako je svečevo tijelo stiglo u Zadar, kako ga je kraljica pokušala uzeti i kako se pokajala, s portretima naručiteljice i njezine tri kćeri. Sarkofag lebdi nad glavnim oltarom, nošen dvama brončanim anđelima livenima iz turskih topova, a u njemu doista leži tijelo svetog Šimuna Bogoprimca, starca koji je po Evanđelju držao malog Krista u naručju. Sama crkva je barokna prostorija 17. stoljeća na starijim temeljima, mirna i pomalo tamna, što srebru samo pojača sjaj. Najsvečanije je oko 8. listopada, na svečev dan, kad se škrinja otvara i grad slavi Šimu; ostatak godine imate reljefe gotovo za sebe. Ulaz je slobodan, ramena pokrivena.

Stomorica je najmanji spomenik Zadra i jedan od najneobičnijih: temelji predromaničke crkvice iz 11. stoljeća, otkriveni šezdesetih godina ispod razine današnje ulice u četvrti Varoš. Crkvica svete Uršule, koju je narod od milja zvao Stomorica, imala je tlocrt kakav se u Europi broji na prste: šesterolist, šest polukružnih apsida oko središnjeg prostora, poput kamene rozete položene na tlo. Takve šesterolisne crkvice posebnost su ranosrednjovjekovne Dalmacije i vežu se uz doba hrvatskih vladara; zadarska je među najbolje čitljivima, jer se s ruba iskopa vidi cijeli oblik odjednom, kao nacrt u mjerilu jedan naprema jedan. Oko temelja teče svakodnevica, kafići, ulica, stanari s vrećicama iz dućana, i upravo taj kontrast čini mjesto dojmljivim: tisuću godina razlike u dva metra visine. Stanite uz ogradu, pročitajte ploču i pogledajte šest lukova u kamenu; treba vam tri minute, a ponijet ćete jednu od najstarijih slika grada. Nastavite potom Varošem, najživljom starom četvrti, prema Narodnom trgu.

Svjetionik Oštri rat na Puntamiki čuva ulaz u zadarsku luku od 1871.: bijela kamena kula visoka sedamnaest metara, uz koju stoji svjetioničarska kuća, među najstarijima na hrvatskoj obali koje još rade svoj posao. Svjetlo mu i danas vodi brodove kroz Zadarski kanal, a šetačima služi kao cilj najljepše obalne šetnje grada: staza od centra preko Borika vodi ravno do rta, gdje se uz kulu otvara pogled na cijeli kanal, od Ugljana do silueta Velebita. Oko svjetionika je uređeno kupalište stare škole, kamene ploče i šljunčane uvalice, pa se razgled prirodno spaja s kupanjem; kula se iznutra ne posjećuje, ali njezino podnožje je javno i uvijek otvoreno. Oštri rat je i neslužbena pozornica zadarskog zalaska: sunce tone točno pred svjetionikom, brodovi se vraćaju u luku, a svjetlo na vrhu kule preuzima smjenu. Dođite pola sata prije zalaska s ručnikom i nečim hladnim: dobit ćete istu predstavu kao na rivi, samo s upola manje publike i svjetionikom u kadru.

Sveti Donat je Zadar u jednoj građevini: golema predromanička rotonda s početka 9. stoljeća, podignuta na pločama rimskog foruma, s dva stupa carskog trga ugrađena ravno u temelje. Kružno tijelo visoko dvadeset i sedam metara, s galerijom na katu i tri apside, nema pravog uzora nigdje na Jadranu; građeno je u doba kad je Zadar bio bizantski, a biskup Donat, po kojem crkva nosi ime, putovao kao diplomat između Carigrada i Karla Velikog. Unutrašnjost je gola do kamena, i upravo ta praznina čini dojam: pogled ide uz grube zidove prema svjetlu s prozora, a pod nogama se kroz rešetke vide rimski temelji. Crkva odavno ne služi misi nego glazbi: akustika s četverosekundnom jekom nosi festival Glazbene večeri u Sv. Donatu, koji svakog ljeta od 1961. puni rotondu renesansom i barokom. Uspon na obližnji zvonik Sv. Stošije složite s razgledom: odozgo se najbolje vidi kako okrugla crkva sjedi na pravokutnom forumu, tisućljeće na tisućljeću.

Zadarski forum najveći je rimski trg na hrvatskoj strani Jadrana: devedeset puta četrdeset i pet metara gradskog središta koje je u 1. stoljeću prije Krista dao urediti car August, što ponosno javlja i sačuvani natpis prokonzula Tamfila. Dvije tisuće godina kasnije forum je otvorena knjiga usred grada: po originalnim pločama se hoda, među razbacanim kapitelima i stupovima sjedi, a povijest ovdje nema ni ograde ni ulaznice. Od hramskog sklopa Kapitolija ostali su temelji i jedan cijeli stup, četrnaest metara visok, koji je u srednjem vijeku služio kao stup srama, s lancima još uvijek u kamenu. Rub trga drže Sveti Donat i nadbiskupska palača, a pod večer forum postane gradski dnevni boravak: djeca ganjaju loptu među spolijama, stariji sjede na stupovlju toplom od sunca, ulični svirači zauzmu kut. Prošećite forum dvaput, danju zbog detalja i natpisa, noću zbog rasvjete koja kamenu vrati monumentalnost; a ako vas zanima što je iskopano, nalazi su preko puta, u Arheološkom muzeju.

Katedrala svete Stošije najveća je crkva u Dalmaciji i romanika u svom najzrelijem izdanju: trobrodna bazilika iz 12. i 13. stoljeća čije pročelje nose tri portala, slijepe arkade i dvije kamene rozete, veća romanička i manja gotička, jedna nad drugom kao dva doba u istom zidu. Građena je na starokršćanskim temeljima, stradala kad su križari 1202. opustošili Zadar, i dovršena upravo iz te obnove. Unutra su mramorni oltari, korske klupe iz 15. stoljeća i sarkofag svete Stošije u apsidi, mučenice iz Sirmija čije su moći u Zadar stigle iz Carigrada početkom 9. stoljeća. Zvonik je počet 1452., a dovršen tek 1893. po nacrtu engleskog arhitekta Thomasa Jacksona; na njegovih sto osamdeset stuba vodi najbolji razgled staroga grada: krovovi poluotoka, forum pod nogama, otoci na pučini. Uspon naplaćuju odvojeno od crkve i vrijedi svaki cent, osobito kasno popodne, kad svjetlo legne po kamenu. Za mise razgledavanje stane; raspored visi na vratima.

Morske orgulje na kraju zadarske rive najslavniji su suvremeni spomenik grada: sedamdeset metara bijelih kamenih stuba pod kojima je arhitekt Nikola Bašić 2005. skrio trideset i pet orguljskih cijevi u koje val i plima utiskuju zrak. More tako svira samo sebe, bez struje i rasporeda: dugi, duboki akordi bez ponavljanja, jači za juga, jedva čujni za bonace. Ideja je rodila iz obnove rive razorene u ratu i osvojila Europsku nagradu za urbani javni prostor 2006., a danas je teško zamisliti Zadar bez slike ljudi koji sjede na stubama, šute i slušaju. Najbolje se dolazi u predvečerje: sunce pada u more točno ispred orgulja, brodovi prolaze prema luci, a zvuk se mijenja sa svakim valom njihova traga. Stube su ujedno i kupalište, ljeti se s njih skače u čisto, duboko more. Dođite dvaput, po mirnu i po vjetrovitu danu: to su dva različita koncerta, i u tome je genijalnost ovog mjesta, koje nikad ne svira istu skladbu.

Nacionalni park Paklenica najveći je izlet iz Zadra: četrdesetak minuta vožnje prema Starigradu, i s morske magistrale skreće se ravno u srce Velebita, gdje dva kanjona, Velika i Mala Paklenica, sijeku najvišu hrvatsku planinu do mora. Park postoji od 1949. i nudi raspon kakav u Europi rijetko stane u jedno jutro: šetnju dnom kanjona uz stijene visoke do četiristo metara, bukove šume i planinske lugove više gore, te Manitu peć, jedinu uređenu špilju parka. Paklenica je i penjačka meka s preko četiristo smjerova, pa uz stazu stalno zveckaju karabineri; početnicima su namijenjene škole penjanja uz ulaz. Za prvi posjet dovoljna je klasika: stazom od ulaza do planinarskog doma i natrag, tri do četiri sata hoda uz potok i mlinove, s pauzom na skuti u domu. Ponesite vodu i čvrstu obuću, ljeti krenite rano jer donji kanjon grije sunce; ulaznice su na porti ili online. Tko je došao u Zadar samo zbog mora, u Paklenici shvati zašto se ovaj kraj zove najkoncentriraniji komad Hrvatske.

Sveto brdo je južni div Velebita: pravilna piramida od tisuću sedamsto pedeset i tri metra koja se vidi iz pola Dalmacije, sa Zadrom uključivo, i s koje se pola Dalmacije vidi natrag. Vrh je od davnine bio sveta gora, po predaji mjesto poganskog svetišta koje je zamijenio križ, a danas je cilj najozbiljnije planinarske ture u zadarskom okruženju: uspon iz Paklenice preko doma i Vlaškog grada traži cijeli dan, tisuću i pol metara uspona i sigurnu nogu, jer vršni greben zna biti izložen vjetru. Nagrada je pogled kakav Hrvatska rijetko dijeli s jednog mjesta: cijeli srednji Jadran s otocima od Paga do Kornata, Ravni kotari kao zeleni tepih, iza leđa Lika i Bosna do horizonta. Na vrhu stoji veliki križ i kutija s upisnom knjigom; ljeti ponesite tri litre vode po osobi, jer izvora nad domom nema. Manje spremni neka Sveto brdo uzmu očima, s rive ili s plaže: to je onaj šiljak koji večernje sunce oboji ružičasto zadnji, kad je cijeli Zadar već u sjeni. I to je, na svoj način, susret s njim.

Zlato i srebro Zadra stalna je izložba u samostanu benediktinki uz Svetu Mariju i najskupocjenija soba Hrvatske: moćnici, križevi, škrinje i relikvijari od 8. do 18. stoljeća, koje su redovnice stoljećima čuvale kroz opsade, požare i bombardiranja, ne predavši nijedan komad. Postav je nastao 1951. na poticaj književnika Miroslava Krleže, koji je zadarske dragocjenosti izložio najprije u Zagrebu i vratio ih gradu s idejom da ostanu zajedno, pod krovom onih koje su ih spasile. Danas se kroz nekoliko dvorana niže tisuću godina zlatarstva: bizantske pločice, romanički moćnici u obliku ruku i glava, gotičke škrinjice, renesansni križevi, sve u polumraku koji metal pretvara u žar. Vrhunac je moćnik svetog Jakova i zbirka tekstila, a najdirljiviji su mali predmeti, prstenje i naušnice zadarskih građanki. Izložbu i danas vode benediktinke, pa razgled ima ton posjeta, ne muzeja: tiho, s poštovanjem, bez bljeskalice. Sat vremena dovoljan je za cjelinu; ulaznica se kupuje na vratima samostana.

Pozdrav suncu je svjetlosni brat Morskih orgulja, drugi dio Bašićeva diptiha na vrhu poluotoka: krug od dvadeset i dva metra promjera, popločen s tri stotine staklenih ploča pod kojima fotonaponske ćelije danju skupljaju sunce, a noću ga vraćaju kao razigranu svjetlosnu predstavu pod nogama šetača. Instalacija je posveta zadarskom zalasku, onom koji je Alfred Hitchcock 1964. s prozora hotela proglasio najljepšim na svijetu, i zamišljena je kao mjesto na kojem grad sunce doslovno isprati i dočeka. Oko velikog kruga poredani su manji, planeti u mjerilu, pa je šetnja rtom usput i mala škola Sunčeva sustava. Najveća je gužva u suton, kad se na kamenu oko kruga posjeda pola rive: prvo svi gledaju prema moru, u sunce koje tone iza otoka, a čim padne mrak, okrenu se svjetlima pod nogama, djeca po njima trče, a fotografi love odraz. Dođite pola sata prije zalaska, zauzmite rub prema pučini i ostanite do prvih boja iz stakla: malo koji trg u Europi mijenja raspoloženje tako naglo i tako veselo.

Muzej antičkog stakla drži jednu od najvećih zbirki rimskog stakla izvan Italije: oko pet tisuća predmeta iskopanih uglavnom iz zadarskih i ravnokotarskih nekropola, gdje su bočice, vrčevi i urne dvije tisuće godina ležali zaštićeni u grobovima. Postav u palači Cosmacendi, otvoren 2009., posložen je kao putovanje kroz rimsku svakodnevicu: staklo za stol i smočnicu, za kupelj i kozmetiku, suzne bočice iz pogrebnih obreda i remek-djela puhana u kalup, tanka kao dah. Fascinantno je koliko su forme moderne, pojedine čaše izgledaju kao da su jutros izašle iz dućana, a stare su dva tisućljeća. Najživlji dio muzeja je radionica u potkrovlju: staklopuhači nekoliko puta dnevno uz komentar pretvaraju rastaljenu kapljicu u vrč ili privjesak, a nastali komadi prodaju se u muzejskom dućanu kao najpametniji suvenir Zadra. Sat do sat i pol je dovoljno, klima čini muzej idealnim za podnevnu žegu, a terasa palače gleda ravno na luku i bedeme. S malom djecom ciljajte termin puhanja; raspored stoji na ulazu.

City Galleria je gradski trgovački centar Zadra, na Relji, desetak minuta hoda od mosta prema poluotoku: nekoliko etaža trgovina oko svijetlog atrija, s modnim markama, knjižarom, drogerijom, supermarketom u podrumu i kafićima uz staklo. U gradu koji ljeti živi vani, Galleria je klimatizirano utočište: mjesto gdje se za najgore podnevne vrućine ili iznenadnog pljuska sat vremena provede korisno, uz kupnju onoga što je na putu ostalo zaboravljeno. Prednost pred većim centrom na rubu grada je adresa: ovamo se dolazi pješice iz staroga grada, bez auta i parkiranja, pa je Galleria prirodni izbor za goste smještene na poluotoku i oko njega. Ponuda pokriva svakodnevicu, odjeću, obuću, kozmetiku, tisak i tehniku u malom, a supermarket u podrumu jedan je od najopskrbljenijih u središtu, s dugim radnim vremenom. Turistički gledano, ovo je servis, ne atrakcija, ali servis koji se cijeni kad zatreba: klima, bankomat, ljekarna u blizini i sve obavljeno u pola sata, pa natrag prema rivi.

Zadarska tržnica, za sve jednostavno pijaca, radi svako jutro uz sjeverni zid staroga grada, na potezu između Narodnog trga i Morskih vrata: štandovi voća, povrća, sira, pršuta i cvijeća pod platnenim suncobranima, s ribarnicom u vlastitoj hali odmah do. Ovo je burza okusa zadarskog zaleđa i otoka: paški sir i skuta, maslinovo ulje s Ugljana, rajčice i blitva iz Ravnih kotara, smokve, višnje maraske po kojima je Zadar poznat, med, rakije i domaći sok od maraske. Ribarnica je posebno poglavlje, jutarnja predstava u kojoj se srdela, orada i škarpina prodaju uz glasno dobacivanje i još glasnije cjenkanje; tko želi najbolji izbor, dolazi do devet. Pijaca je i najbolja škola sezone: što je na štandovima, to je zrelo, i to večeras treba jesti. Kupite smokve i sir za plažu, uzmite kavu na rubu tržnice i gledajte koreografiju grada koji se snabdijeva; pola sata pijace reći će vam o Zadru više nego pola dana muzeja. Gotovina dobro dođe, mali štandovi kartice primaju nerado.