Motovun. Što vidjeti, karta i skrivena mjesta

Grožnjan je gradić na brijegu zapadno od Motovuna koji je nakon Drugoga svjetskog rata gotovo opustio: iseljavanjem se broj stanovnika sveo na nekoliko desetaka i kuće su ostale prazne. Godine 1965. mjesto je proglašeno gradom umjetnika i napuštene su kuće dane na korištenje slikarima i kiparima, a od 1969. ovdje ljetuje Hrvatska glazbena mladež s međunarodnim tečajevima, pa se ljeti iz otvorenih prozora čuje vježbanje. Danas u uskim ulicama radi dvadesetak galerija i ateljea, a kalendar drži jazz festival i koncerti polaznika. Jezgra je mala i sva pješačka, s crkvom svetih Vida, Modesta i Krešencije, ložom i vidikovcem prema moru. Od Motovuna je devetnaest kilometara; dođite popodne i ostanite na koncert.

Pietrapelosa je ruševina srednjovjekovnog kaštela na stjenovitom grebenu iznad kanjona Bračane, sjeveroistočno od Motovuna, a ime na talijanskom znači dlakavi kamen, po raslinju koje pokriva bijele stijene oko utvrde. Kaštel se spominje već početkom 12. stoljeća i kroz cijeli je srednji vijek bio središte vlastelinstva na granici između akvilejskog patrijarhata i mletačkog posjeda, pa je više puta mijenjao gospodara; od 15. stoljeća drži ga obitelj Gravisi. Napušten je u 18. stoljeću i od tada propada, no zidovi, kula i dio obrambenog prstena još stoje na stijeni koja se okomito spušta prema rijeci. Do ruševine vodi označena staza od ceste kod Sovinjaka, uspon od dvadesetak minuta. Zidine su nesigurne i ne penje se po njima; pogled na kanjon dovoljan je razlog za dolazak.

Mali muzej Parenzane u Livadama, na dnu doline ispod Motovuna, čuva ono što je od uskotračne pruge ostalo nakon što su tračnice odnesene: fotografije postaja i vlakova, vozne redove, karte, alat, signalne naprave, natpisne ploče i makete kojima se prikazuje trasa od Trsta do Poreča. Zbirka je nastala privatnom inicijativom, iz predmeta koje su ljudi desetljećima čuvali po kućama, i upravo joj to daje vrijednost: većina toga nije završila u državnim muzejima nego u ladicama. Uz izloške se objašnjava zašto je pruga 1935. ukinuta, kako se roba prekrcavala i koliko je vožnja stvarno trajala. Muzej je malen i obilazak traje pola sata, a nalazi se uz samu biciklističku stazu, pa je logičan predah usred vožnje. Radi sezonski, izvan sezone najavite dolazak.

Nova vrata druga su gradska vrata Motovuna, probijena kroz unutarnji obrambeni prsten na mjestu gdje se strma pristupna staza lomi prema trgu. Zovu se novima jer su mlađa od glavnih, iz vremena kad je grad prerastao izvorni prsten i trebao dodatni prolaz prema podgrađu, a s vanjske strane su nekoć imala pokretni most preko jarka, od kojeg su danas vidljivi samo ležajevi u kamenu. Prolaz je uzak, natkriven i zavojit, oblik koji nije slučajan: napadač koji bi probio prva vrata morao je usporiti i izgubiti razmak. S unutarnje strane vrata otvaraju pogled prema zvoniku, a izvana prema padini s vinogradima. Do njih se dolazi šetnjom bedemima ili sporednom stazom uz kuće, a u sjeni prolaza ljeti se zaustavlja gotovo svaki uspon.

Crkva svetog Ivana Krstitelja stoji u donjem dijelu Motovuna, u predjelu Gradiziol koji se spustio niz padinu izvan starih zidina, i pripada onom nizu malih crkava kakve su se u istarskim naseljima gradile za četvrti udaljene od župne crkve. Građevina je jednostavna: pravokutna lađa, kameno pročelje, preslica s jednim zvonom i mali trg pred ulazom na kojem stanovnici sjede u hladu. Ivan Krstitelj čest je titular u Istri, a njegov se blagdan slavi 24. lipnja, u vrijeme kad se u ovom kraju pale ivanjski krijesovi, običaj stariji od crkvenog kalendara. Crkva se otvara rijetko, uglavnom na sam blagdan. Do nje se s glavnog trga silazi pet minuta, a usput se vide kuće koje pokazuju kako je Motovun izgledao prije nego što je postao odredište.

Oprtalj stoji na grebenu sjeverno od doline Mirne, na oko tristo sedamdeset metara visine, i s motovunskih se bedema vidi kao drugi grad na drugom brijegu. Naselje je srednjovjekovno, s ostacima zidina i vratima, a na ulazu ga dočekuje otvorena loža iz 16. stoljeća u kojoj su uzidani rimski i srednjovjekovni kameni ulomci, praksa uobičajena u Istri, gdje se stari kamen ugrađivao u nove zgrade. Župna crkva svetog Jurja ima visok zvonik s vidikom, a u okolici stoji nekoliko malih crkava s gotičkim freskama, među njima sveti Rok i sveti Ivan. Oprtalj je manji i tiši od Motovuna, s malo trgovina i nekoliko konoba; dolazi se cestom uz šumu, četrnaest kilometara od Motovuna. Za poludnevni izlet iz doline ovo je najbliža druga hrpa kamena vrijedna uspona.

Pogled s motovunskog brijega u dolinu Mirne jedan je od onih prizora koji objašnjavaju zašto je grad podignut baš ovdje: s bedema se vidi ravno dno doline u kojem se izmjenjuju polja, vinogradi i tamna masa hrastove šume, a kroz sve to vijuga Mirna, najduža istarska rijeka s pedeset tri kilometra toka. Dolina je nekoć bila močvarna i malarična, pa se stanovalo gore, na sigurnom i suhom; isušena je tek u 20. stoljeću i danas je najplodnije tlo Istre. Ujutro je gotovo redovito prekrivena maglom iz koje strše samo vrhovi susjednih brežuljaka s naseljima Oprtalj, Vrh i Brkač, prizor koji fotografi čekaju od zore. Najbolje mjesto za gledanje je sjeverozapadni ugao bedema, a najbolje vrijeme rana jesen, kad se magla javlja češće nego ljeti.

Motovunska šuma prostire se po dnu doline Mirne, sjeverno ispod grada, i pokriva desetak četvornih kilometara vlažnog hrastovog sastojca u kojem raste ono po čemu je Istra danas poznata: bijeli tartuf, Tuber magnatum, gljiva koja se ne uzgaja nego samo nalazi. Vlažna, propusna riječna naplavina i hrast lužnjak daju upravo uvjete koje bijeli tartuf traži, a koje osim ovdje u Europi ispunjava još samo nekoliko područja, među njima piemontski Alba. Godine 1999. Giancarlo Zigante iz Livada iskopao je s psom primjerak od 1,31 kilogram, tada najveći zabilježeni na svijetu. Sezona bijelog tartufa traje od rujna do siječnja, crni se nalazi veći dio godine. Šuma se ne pretražuje na svoju ruku: berba je regulirana, a lokalne agencije vode goste u potragu sa psima, obično ujutro i u čizmama.

Kotli su zaselak na gornjem toku Mirne ispod Huma, a ime su dobili po kotlovima, okruglim udubinama koje je voda izdubila u vapnenačkom koritu. Rijeka ovdje pada preko stepenica i puni te bazene, a nekoć je pokretala mlinove kojih je u zaselku bilo više; jedan je dio obnovljen, kamene su kuće djelomično prazne, a mjesto je 1965. gotovo napušteno kad su ljudi otišli u gradove. Danas se dolazi na kupanje u kotlovima, koji su hladni i ljeti, i na kratku šetnju uz potok pod stablima. Pristup je pješice s parkirališta iznad zaselka, silazak traje desetak minuta, a staza je strma i skliska nakon kiše, pa je obuća s dobrim potplatom stvarna potreba. Od Motovuna je oko trideset kilometara, najbolje spojeno s posjetom Humu.

Zapadni ugao motovunskih bedema mjesto je na koje se u ljetnim mjesecima svakog predvečerja skupi tridesetak ljudi s istim ciljem: gledati kako sunce pada iza brežuljaka prema moru. Razlog nije samo visina nego oblik doline; ona se prema zapadu otvara ravno prema Novigradu i moru, pa se sunce spušta u širok, nezaklonjen prostor, a polja i vinogradi ispod mijenjaju boju iz zelene u bakrenu u desetak minuta. U kasnu jesen i zimu, kad se u dolini drži magla, prizor je drukčiji: sunce zalazi u bijelu ravan iz koje strše samo vrhovi susjednih brda. Mjesto je dio besplatne šetnje bedemima, bez ograde s vanjske strane, pa pripazite na rub i na djecu. Dođite dvadesetak minuta prije zalaska, jer se najbolja mjesta uz sam ugao brzo popune.

Parenzana je nekadašnja uskotračna pruga koja je od 1902. do 1935. povezivala Trst s Porečom, sto dvadeset tri kilometra kolosijeka širine sedamsto šezdeset milimetara kroz današnju Italiju, Sloveniju i Hrvatsku. Vlak je vozio polako, trebalo mu je gotovo osam sati za cijeli put, a prevozio je vino, ulje, kamen i ljude sve dok se održavanje nije prestalo isplaćivati; pruga je razgrađena, a tračnice odnesene. Trasa je nakon 2000. obnovljena kao biciklistička i pješačka staza, i danas je najpoznatiji istarski cikloturistički put. Dionica kod Motovuna vodi dnom doline uz rub šume, blago i bez uspona, jer je pruga morala poštovati nagib od najviše dva posto. Bicikl se iznajmljuje u Motovunu i Livadama; do Vižinade je oko petnaest kilometara, s tunelima i vijaduktima usput.

Istarske Toplice leže na dnu doline Mirne, ispod okomite stijene visoke osamdesetak metara, i jedno su od najstarijih kupališnih mjesta u ovom dijelu Europe: topli sumporni izvor koji ovdje izbija na površinu s temperaturom oko trideset pet stupnjeva koristio se još u rimsko doba, a lječilište je uređeno u 19. stoljeću pod austrijskom upravom. Voda je bogata sumporom i mineralima i tradicionalno se koristila za kožne i reumatske tegobe, a karakterističan miris osjeti se prije nego što se ugleda zgrada. Kompleks je posljednjih godina bez redovnog hotelskog rada i planovi se mijenjaju, pa prije dolaska provjerite je li nešto otvoreno. Sama je lokacija vrijedna prolaska: stijena, izvor i dolina, uz cestu koja vodi prema Oprtlju, desetak kilometara od Motovuna.