Opatija. Što vidjeti, karta i skrivena mjesta

Opatija je grad koji je Habsburška Monarhija izmislila za zimu. Do 1844. bila je ribarsko selo uz benediktinsku opatiju sv. Jakova, koja mu je dala ime; tada je riječki trgovac Iginio Scarpa sagradio Vilu Angiolinu, nazvao je po pokojnoj ženi i oko nje posadio park s biljkama iz cijelog Carstva. Za njim su došli liječnici, koji su blagu klimu pod Učkom propisivali protiv plućnih bolesti, zatim Južna željeznica, koja je 1884. otvorila Hotel Kvarner, i na kraju car Franjo Josip, Mahler, Čehov i pola bečkog dvora. Do Prvog svjetskog rata Opatija je bila prvo lječilište Monarhije, i to je grad koji se i danas šeće: vile s tornjićima u parkovima, promenada od dvanaest kilometara, kavane u kojima se kava pije sporo.

Geografija objašnjava sve. Grad leži na uskom pojasu između Kvarnerskog zaljeva i Učke, koja se za tri kilometra diže na 1401 metar i zaustavlja sjeverne vjetrove. Zato ovdje lovor i kamelije rastu na otvorenom, zato sezona počinje u travnju i traje do studenoga, i zato je Opatija u prosincu jedno od rijetkih mjesta na Jadranu u kojem se Advent doista može prošetati bez rukavica.

Opatija nema pješčane plaže i ne pokušava ih imati. Kupa se s betonskih terasa i u malim uvalama duž Lungomarea, glavno gradsko kupalište je Slatina, a tko traži šljunak, ide u Medveju ili Mošćeničku Dragu, deset kilometara južnije. Umjesto plaža grad nudi ono što nigdje drugdje na obali nema u toj mjeri: parkove, arhitekturu, ribarska sela na oba kraja promenade, Volosko na sjeveru i Lovran na jugu, i planinu na koju se s promenade pješice popne za tri sata.

Praktično: Rijeka je petnaest kilometara istočno, gradski autobus 32 vozi cijelu rivijeru od Voloskog do Mošćeničke Drage, zračna luka Rijeka na Krku ima sezonske letove, Zagreb i Trst su po dva sata vožnje. Parkiranje u centru je skupo i ljeti puno; tko dolazi autom, parkira u garaži Slatina ili kod hotela i dalje ide pješice, jer je cijeli grad dug i uzak i sve je uz promenadu.