Korčula. Što vidjeti, karta i skrivena mjesta

Vela spila je velika krška špilja na obronku iznad Vele Luke, s prostranom dvoranom i dvama otvorima u svodu kroz koje ulazi dnevno svjetlo, pa je unutra svijetlo i bez rasvjete. Arheološki je to jedno od najvažnijih nalazišta na Jadranu: iskopavanja su pokazala neprekinut niz slojeva od gornjeg paleolitika, otprilike prije dvadeset tisuća godina, preko mezolitika i neolitika do brončanog doba. U slojevima su nađeni kameni i koštani alat, ostaci ognjišta i životinjskih kostiju te rana keramika, među kojom i figuralni ulomci koji se ubrajaju u najstarije te vrste u Europi. Do špilje vodi asfaltna cesta i posljednji dio staze iz Vele Luke, uspon od dvadesetak minuta. Ulaz se plaća, a nalazi se izlažu u Centru za kulturu u mjestu.

Stari grad Korčula stoji na ovalnom poluotoku koji ulazi u Pelješki kanal i jedan je od najbolje očuvanih srednjovjekovnih gradova na Jadranu. Tlocrt mu je poznat po obliku riblje kosti: jedna glavna ulica prolazi hrptom poluotoka, a iz nje se na obje strane odvajaju uske ulice prema moru. Raspored nije ukras nego rješenje: ulice na istočnoj strani blago su zakrivljene da razbiju buru, a one na zapadnoj ravne da propuste ljetni maestral, pa se grad hladi sam. Korčula je imala vlastiti statut već 1214., jedan od najstarijih pravnih dokumenata ovog dijela Europe, kojim su uređeni gradnja, trgovina i obveze građana. Jezgra je mala i obiđe se za sat vremena, no za pravu sliku dođite rano ujutro ili nakon što otplove izletnički brodovi.

Samostan Gospe od Anđela stoji na strmoj padini iznad Orebića, na pelješkoj strani kanala nasuprot Korčuli, oko sto pedeset metara iznad mora. Franjevci su ga podigli u 15. stoljeću uz crkvu s gotičkim obilježjima, a mjesto nije birano slučajno: odavde se nadzire cijeli kanal, pa je samostan stoljećima bio i orijentir i zavjetno mjesto pomoraca. Kapetani iz Orebića, koji su u 19. stoljeću plovili svijetom, ostavljali su ovdje zavjetne slike svojih brodova, a brodovi bi pri prolasku kanalom trubili prema samostanu. Uz crkvu je klaustar, mala zbirka i groblje kapetanskih obitelji. Do samostana vodi cesta i pješačka staza iz Orebića, uspon od pola sata; pogled na korčulanski stari grad odozgo najbolji je koji postoji.

Utvrda svetog Vlaha dio je obrambenog sustava koji je Korčulu štitio sa zapadne strane, tamo gdje se kanal najviše otvara prema pučini i odakle je opasnost redovito dolazila. Ime nosi po svetom Vlahu, štovanom na cijelom južnom Jadranu kao zaštitniku od nevolja, a zdanje pripada nizu kula i bastiona podignutih tijekom mletačke vlasti, kad se obrana morala prilagoditi topovima. Najozbiljniju je kušnju grad prošao 1571., kad je pred zidine doplovila osmanska flota pod zapovjedništvom Uluz Alija; većina se stanovništva sklonila, a preostali branitelji predvođeni svećenikom Antunom Rozanovićem održali su zidine i grad nije pao. Danas se do utvrde dolazi šetnicom uz more, a s njezine se terase gleda prema Pelješcu i zalasku sunca.

Gradski muzej Korčule smješten je u renesansnoj palači Gabrielis na trgu pred katedralom i prikazuje ono po čemu je otok stoljećima živio: kamen, brodove i vino. Zbirka klesarstva pokazuje alat i uzorke iz vrnikih kamenoloma, iz kojih je vađen kamen za korčulanske crkve i za građevine drugdje na Jadranu, a brodograditeljska soba objašnjava kako se u Korčuli gradilo drvenim tehnikama koje su se držale do 20. stoljeća. U prizemlju je kopija Lumbardske psefizme, grčkog natpisa iz 3. stoljeća prije Krista. Postav prati kućni inventar, oružje i dokumenti gradske uprave, a sama palača s dvorišnim stubištem vrijedi kao izložak. Muzej je malen, obilazak traje četrdesetak minuta, a radno vrijeme je sezonski produženo.

Kula Zakerjan stoji na sjeverozapadnom uglu korčulanskih zidina, tamo gdje se poluotok najviše izlaže otvorenom kanalu, i podignuta je u 15. stoljeću kao dio obrambenog prstena okrenutog prema moru. Oblik joj je karakterističan: donji dio je masivan i zatvoren, a gornji se otvara u kruništu s kojeg se nadzirao prolaz brodova između Korčule i Pelješca. U ljetnim mjesecima na vrhu kule radi bar na otvorenom, a kako stubište nije predviđeno za nošenje tereta, piće se do gore diže koloturnikom; posjetitelji sjede uz zidine s pogledom prema zapadu, što je jedno od boljih mjesta u gradu za sunčev zalazak. Pristup je uz stube i nije prikladan za slabije pokretne. Izvan sezone kula je zatvorena, no vidi se izvana sa šetnice uz more.

Pupnatska luka uvala je na južnoj obali otoka, ispod sela Pupnat, i mnogi je drže najljepšom plažom Korčule: bijeli šljunak u obliku potkove, borovi do samog ruba vode i more koje zbog dubine i podloge prelazi iz svijetlog tirkiza u tamnoplavo u nekoliko metara. Uvala je okrenuta prema jugu i otvorena, pa je more svježe, a kad puše jugo, dolazi val. Do plaže se s glavne otočne ceste spušta uskom asfaltnom cestom sa serpentinama, oko dva kilometra; parkiralište je maleno i ljeti se popuni prije podneva, pa dolazak s obilaskom u deset ujutro nije pretjeran oprez. Na plaži rade dva bara i najam ležaljki, sanitarije su skromne. Od grada Korčule je dvanaest kilometara, a autobus vozi rijetko, pa računajte na automobil ili skuter.

Moreška je viteška igra s mačevima koja se u Korčuli izvodi najmanje od 16. stoljeća i jedina je takva igra koja se na Sredozemlju održala bez prekida. Radnja je jednostavna: bijeli kralj Osman i crni kralj Moro bore se za Bulu, djevojku koju je crni kralj oteo, a sukob se razrješava u sedam borbenih figura izvedenih pravim mačevima, uz glazbu limene glazbe i sve brži ritam. Igru izvode isključivo Korčulani, uloge se prenose godinama, a mačevi se povremeno lome, što je dio predstave. Nekad se moreška plesala samo na blagdan svetog Todora 29. srpnja, gradskog zaštitnika; danas se ljeti izvodi više puta tjedno na otvorenoj pozornici uz kopnena vrata. Ulaznica se kupuje unaprijed, predstava traje oko sat vremena.

Žitna je uvala na južnoj obali otoka ispod sela Čara, s dvije plaže odvojene rtom: većom, šljunčanom, uz koju je parkiralište i sezonski bar, i manjom, do koje se dolazi stazom uz stijene. More je ovdje otvoreno prema jugu i zato bistro, a dubina raste umjereno, pa je plivanje ugodno i onima koji ne vole odmah duboku vodu. Iza plaže su vinogradi u kojima se uzgaja pošip, bijela sorta koja potječe upravo iz Čare i susjedne Smokvice i danas je najpoznatije korčulansko vino. Do Žitne se s glavne ceste spušta asfaltnom cestom, oko četiri kilometra od Čare, a parkiralište je malo. Sjene ima malo, pa suncobran nije loša ideja; najbolje je vrijeme kasno poslijepodne, kad se stijene ohlade.

Vrnik je otočić u skupini Škoji, nekoliko minuta brodom od Korčule, i cijela mu je povijest u jednoj riječi: kamen. Iz vrnikih se kamenoloma stoljećima vadio bijeli vapnenac od kojeg su građene korčulanska katedrala, gradske kule i brojne palače u dalmatinskim gradovima; klesari su živjeli na samom otočiću, pa je Vrnik u 19. stoljeću imao nekoliko stotina stanovnika, školu i kapelu. Kad je potražnja za kamenom pala, ljudi su otišli, a kuće su postale ljetnikovci; danas ovdje stalno živi nekoliko obitelji, a ljeti se otvore dvije konobe i mala umjetnička radionica. Napušteni su kamenolomi vidljivi kao ravne bijele stijene uz obalu. Do Vrnika vozi taksi brod iz Korčule i Lumbarde, a kupa se s betonskih platoa uz duboko more.

Stupe su dva otočića u skupini Škoji istočno od Korčule, Vela i Mala Stupa, a između njih leži plitki prolaz s pjeskovitim dnom u kojem more poprima svijetlu boju kakvu na ovom dijelu Jadrana rijetko vidite. Otočići su nenaseljeni, pokriveni niskom borovom šumom i makijom, a obala je uglavnom stjenovita, s nekoliko uvala u kojima se sidre brodovi. Ljeti na Veloj Stupi radi restoran s pristanom, pa je otočić stalna postaja izletničkih brodova iz Korčule i Lumbarde koji obilaze Škoje. Za one koji dolaze vlastitom barkom, sidrište je zaklonjeno od bure, a izloženo jugu. Prolaz između otočića plitak je i pješčan, pa je pogodan za djecu; ostatak obale traži plivanje. Do Stupa se stiže za petnaestak minuta plovidbe.

Badija je najveći otočić skupine Škoji ispred Korčule, pokriven borovom šumom, a na njemu stoji franjevački samostan utemeljen krajem 14. stoljeća. Samostanska crkva i gotičko-renesansni klaustar podignuti su tijekom 15. stoljeća, kad je zajednica bila brojna i imala vlastitu knjižnicu; nakon 1950. kompleks je oduzet redu i pretvoren u sportski centar, a vraćen je franjevcima 2003. i obnavlja se. Otočić je poznat i po jelenima lopatarima koji slobodno hodaju među borovima, potomcima jedinki dovezenih u 20. stoljeću. Obala je stjenovita, s betonskim platoima i ljestvama, a more duboko i bistro. Do Badije vozi taksi brod iz korčulanske luke, plovidba traje desetak minuta. Ponesite vodu, jer je ponuda na otoku sezonska i skromna.