Omiš. Što vidjeti, karta i skrivena mjesta

Mirabela ili Peovica je manja od dviju omiških tvrđava, podignuta u 13. stoljeću na stijeni iznad starog grada. Odavde su omiški gusari nadzirali kanal prema Braču i ušće Cetine: kad bi se na obzoru pojavio mletački ili dubrovački brod, signalna vatra s kule digla bi cijeli grad na noge. Njihove brze strijele, plitke lađe zvane sagitte, mogle su pobjeći uz rijeku gdje ih veliki jedrenjaci nisu mogli slijediti. Uspon iz starog grada traje desetak minuta uskim kamenim stubama; na vrhu su četiri razine kule i vidikovac s kojeg se vide krovovi Omiša, kanjon Cetine i otvoreno more. Tvrđava je stradala u potresu 1988. i obnovljena je, a danas se ljeti penje do nje zbog zalaska sunca koliko i zbog povijesti. Ponesite vodu i dobre tenisice: stube su glatke od stoljeća koraka. Ulaz se plaća na vrhu stubišta, a najljepše svjetlo je sat prije zalaska, kad se kamen zažari narančasto, a Brač potamni preko puta.

Na desnoj obali Cetine, u četvrti Priko, stoji najstarija i najvažnija građevina Omiša: crkvica sv. Petra iz 10. stoljeća, jedan od najbolje očuvanih spomenika starohrvatskoga graditeljstva na cijeloj obali. Malena je da stane u dlan pogleda, jednobrodna, s bačvastim svodom i kupolom nad sredinom, zidana od grubo klesanog kamena u doba hrvatskih narodnih vladara, kada je Omiš bio granica između primorske Hrvatske i neretvanskih knezova. U 18. stoljeću uz nju je djelovalo glagoljaško sjemenište, škola u kojoj su se svećenici učili služiti misu na staroslavenskom jeziku i pisati glagoljicom; ta tiha učionica uz rijeku obrazovala je generacije poljičkoga klera. Crkvica se otvara povremeno, za blagdane i najave, ali najveći dio njezine snage ionako je izvana: kubus, kupola i tisuću godina, sve u dvadesetak koraka. Dođite preko mosta iz staroga grada, pet minuta hoda, i pogledajte je u kasno poslijepodne, kad nisko sunce izvuče svaki klesarski trag iz kamena.

Fortica, u narodu Starigrad, sjedi na 262 metra visokom grebenu Omiške Dinare i čuva najveći pogled srednje Dalmacije: ušće Cetine, krovove Omiša, Poljica, a preko kanala Brač, Hvar i na vedar dan Šoltu. Podignuta je u 15. stoljeću, kad je osmanska opasnost potisnula obranu s obale u brda, i s ove visine nijedna vojska nije mogla neopaženo prići gradu. Do tvrđave vodi markirana staza iz Omiša kroz zaselak Baučiće: računajte sat do sat i pol uspona, ljeti obavezno rano ujutro ili predvečer, s najmanje litrom vode po osobi. Za planinare postoji i strmija varijanta ravno uz stijenu. Gore su obnovljeni bedemi i mala kula; ulaz je simboličan, a pogled, kako kažu u Omišu, ne naplaćuje nitko. Ponesite vjetrovku, na grebenu gotovo uvijek puše. Tko ne želi pješačiti, može autom do sela Stanići i odande pola sata laganije staze. Zalazak sunca s Fortice je među najljepšima na Jadranu, samo za silazak ponesite čeonu svjetiljku.

Cetina na svojih zadnjih kilometara probija masiv Dinare i ulazi u more usred grada: malo koja europska rijeka završava tako dramatično. Kanjon iza Omiša stisnut je između stijena visokih i preko sto metara, voda je smaragdno zelena i hladna jer rijeka izvire pod Dinarom na 385 metara visine i do mora prijeđe 101 kilometar. Najlakše ga je doživjeti s riječne šetnice u gradu, gdje se stijene otvaraju poput vrata, a najdublje s vode: raftingom, kajakom ili izletnim brodićem koji vozi uzvodno do restorana Radmanove Mlinice, stare mlinice u zelenilu. Iznad kanjona kruže suri orlovi i bjeloglavi supovi zalutali s Cetine, a uz obalu rastu smokve iz samog kamena. Tko voli hodati, može stazom prema selu Slime do vidikovca nad zavojem rijeke. Rano ujutro kanjon je najmirniji, tada se voda pretvara u zrcalo; ljeti poslijepodne stiže maestral koji donosi ugodno osvježenje i jedriličare na ušće.

Crkvica Svetoga Duha jedan je od onih malih prostora u kojima se povijest grada osjeti jače nego u velikima: renesansna jednobrodna građevina iz 16. stoljeća stoji uz nekadašnju gradsku vijećnicu, a stoljećima je bila crkva bratovštine koja je vodila brigu o siromašnima i pokapala mrtve. Jednostavno pročelje s preslicom za zvono i skromnim portalom lako se prođe, no unutra iznenadi mir: bijeli zidovi, drveni oltar i svjetlo koje kroz uska okna pada na kamen izlizan koljenima generacija. Danas crkvica živi drugi život kao prostor za izložbe, manje koncerte i ljetne večeri komorne glazbe, kad se u nju stane jedva pedesetak ljudi i svaka nota ima svoje mjesto. Ako su vrata otvorena, uđite makar na minutu; ako nisu, pogledajte gornji dio pročelja s ugrađenim starim natpisima. Crkvica je usput na svakoj šetnji starim gradom, dvadeset koraka od glavne ulice, i najbolje pokazuje mjerilo staroga Omiša: grad u kojem je i najsvečaniji prostor bio malen, kamen do kamena, stisnut uz stijenu.

Gata je srce Poljica: selo na terasi iznad kanjona Cetine, petnaestak minuta vožnje od Omiša, koje je stoljećima bilo središte Poljičke Republike, seljačke države s vlastitim statutom iz 1440. i knezom biranim svake godine. Danas je Gata mirno mjesto kamenih kuća, maslinika i crkve, ali povijest se čita na svakom koraku: uz župnu crkvu stoji spomen na žrtve iz 1942., kada su talijanski fašisti u jednom danu ubili više od stotinu mještana, a s ruba sela pruža se pogled na kanjon zbog kojega vrijedi doći i bez ijedne priče. Iz Gate se za deset minuta hoda stiže do spomenika Mile Gojsalić, poljičke junakinje koju je isklesao Ivan Meštrović; njezina silueta nad ponorom najfotografiraniji je motiv cijeloga zaleđa. Dođite predvečer, kad se kamen zažari, i spojite posjet s večerom u nekoj od poljičkih konoba uz put: janjetina i soparnik, poljički specijalitet od blitve zaštićen na europskoj razini, ovdje su domaći, ne turistički.

Rafting na Cetini je najpitomiji način da se uđe u kanjon, i zato je omiljen obiteljima: brzaci su druge do treće kategorije, dovoljno živi za smijeh i prskanje, dovoljno blagi da se voze i djeca od pet-šest godina. Standardna tura kreće uzvodno kod Penšića ili Zadvarja i spušta se tri do četiri sata prema Radmanovim Mlinicama ili sve do grada, ovisno o vodostaju. Na putu se izmjenjuju mirni bazeni u kojima se pliva, kratke stepenice brzaca i prolazi ispod stijena s kojih kaplje voda; vodiči usput pokazuju špilju u koju se ulazi plivajući i mjesta gdje se skače sa stijena, tko želi. Voda je i usred kolovoza svježa, oko 15 do 18 stupnjeva, pa dobro dođe neopren koji daju organizatori. Ponesite kupaći, sandale koje ne spadaju i suhu majicu za poslije; mobitel ostavite u vodonepropusnoj bačvici. Termini idu ujutro i rano poslijepodne, rezervacija dan ranije je dovoljna, a najljepše je u lipnju i rujnu, kad je rijeka izdašna, a gužve nema.

Zipline iznad kanjona Cetine spada među najpoznatije u Hrvatskoj: osam čeličnih sajli ukupne duljine oko 2100 metara, s najdužim segmentom od preko 700 metara i visinom do 150 metara iznad rijeke. Let počinje kratkom vožnjom i usponom iz Omiša do polazne točke iznad kanjona, gdje instruktori na dvije kratke probne sajle pokažu kočenje i držanje; zatim slijede tri sata prelijetanja s jedne strane kanjona na drugu, sa smaragdnom Cetinom duboko pod nogama i orlovima u visini očiju. Brzine dosežu pedesetak kilometara na sat, no osjećaj je čudesno miran: vjetar, zujanje kolotura i širina krajolika. Za polazak trebaju zatvorene cipele i malo kondicije za kratke pješačke dionice između sajli; djeca obično mogu od desete godine uz pratnju. Ide se u svim terminima od proljeća do jeseni, ljeti su najugodniji jutarnji polasci prije vrućine. Fotoaparat smije s vama samo dobro pričvršćen, a poglede ionako pamtite bolje od svake snimke.

Planovo je vidikovac za one koji žele pogled s razglednice, ali nemaju cijelo prijepodne za Forticu: travnato-kamenita zaravan na padini Omiške Dinare iznad grada, do koje se markiranom stazom iz središta stiže za dvadesetak do trideset minuta uspona. Odozgo se Omiš prvi put vidi cijeli odjednom: crveni krovovi stisnuti između stijene i mora, zelena zmija Cetine kako izlazi iz kanjona, Velika plaža poput svijetlog polumjeseca i Brač preko kanala. Staza kreće iza starog grada i penje se kroz makiju i borove; podloga je kamenita, pa i za ovu kratku turu trebaju zatvorene cipele i voda, a ljeti sat izbora znači sve: jutro prije osam ili predvečerje. Planovo je i prva postaja na putu prema Fortici, pa se lako odluči na licu mjesta hoće li se nastaviti više. Fotografima je najdraži trenutak plava ura nakon zalaska, kad se upale gradska svjetla, a nebo iznad Brača još tinja; čeona svjetiljka za silazak tada nije luksuz nego uvjet.

Via ferrata Fortica pretvara stijenu iznad Omiša u put: čelično uže, klinovi i stepenice vode preko okomitih ploča i polica do tvrđave Starigrad, a pod petama cijelo vrijeme ostaju grad, ušće Cetine i kanal prema Braču. Ruta je srednje težine, prohodna svakome tko nema strah od visine i može dva do tri sata raditi rukama i nogama; tehničko penjačko znanje ne treba, jer se cijelim putem osigurava na sajlu preko ferata-seta s dvije karabinke. Ide se u organiziranim turama s vodičem koji daje pojas, kacigu i upute, a kreće se rano ujutro ili kasnije poslijepodne, jer stijena gleda na jug i ljeti grije kao peć. Za polazak trebaju zatvorene sportske cipele, litra i pol vode i rukavice ako ih imate; sve ostalo je u glavi. Nagrada je dvostruka: osjećaj stijene pod prstima tamo gdje su nekad stražarili gusarski izviđači, i ulazak u Forticu s njezine divlje strane, pogledom koji obični posjetitelji nikada ne vide. Silazi se pješačkom stazom, koljena će biti zahvalna na štapovima.

Canyoning na Cetini počinje tamo gdje staze prestaju: u gornjem dijelu kanjona kod Zadvarja, ispod slapa Gubavice, gdje se rijeka probija koritom do kojeg se može samo skakanjem, plivanjem i spuštanjem uz uže. U neoprenu i s kacigom slijedi se vodič tri do četiri sata nizvodno: klizanje niz glatke tobogane koje je voda brusila tisućljećima, skokovi u zelene bazene od dva do osam metara po izboru, plivanje kroz tjesnace u kojima nebo ostane uska plava crta, i na kraju, u težoj varijanti, spust uz uže niz sam slap. Osnovna tura traži samo dobru kondiciju i sigurno plivanje, penjačko znanje ne; svaki skok može se zaobići. Voda je i ljeti oko petnaest stupnjeva, zato odijelo daju organizatori, a ponijeti treba kupaći, čvrste cipele koje smiju u vodu i suhu odjeću za poslije. Tko je jednom prošao ovaj dio Cetine, na rijeku više ne gleda s mosta nego iznutra: kao na živo biće koje je isklesalo cijeli krajolik oko Omiša.

Mala Luka je tajna koju Omišani nevoljko dijele: sitna uvala stisnuta između Brzeta i Nemire, do koje se dolazi samo pješice obalnom stazom ili morem. Dvadesetak metara oblutaka, dvije-tri stijene za skakanje, borovi koji se naginju do same vode i more koje zbog dubine i strujanja ostaje prozirno kao staklo i u špici kolovoza. Sadržaja nema nikakvih, ni tuša, ni kafića, ni ležaljki, i upravo zato ovamo dolaze oni koji žele more kakvo je bilo prije turizma: ručnik na kamen, maska u ruke, knjiga u sjenu. Voda se brzo produbljuje, pa je uvala draža plivačima nego obiteljima s malom djecom; stijene s južne strane kriju najbolji snorkeling u neposrednoj okolici grada. Dođite ujutro dok je uvala u sjeni ili kasno popodne kad sunce padne nisko; ponesite vodu, voće i obuću za kamen, a smeće vratite sa sobom, jer kante ovdje nema. Petnaest minuta hoda od grada, a osjećaj kraja svijeta: to je Mala Luka.