Split. Što vidjeti, karta i skrivena mjesta

Dioklecijanova palača nije spomenik uz grad, ona jest grad: car Dioklecijan dao ju je sagraditi oko 300. godine kao umirovljeničku rezidenciju s vojničkim tlocrtom, četvrtastu tvrđavu od tridesetak tisuća četvornih metara s četiri vrata i kulama, a Split je nastao tako što se u nju uselio i nikad nije izašao. Zato ovdje ne postoji ulaznica ni radno vrijeme: kroz Zlatna, Srebrna, Željezna i Mjedena vrata ulazi se u živu jezgru u kojoj i danas stanuje oko tri tisuće ljudi, s rubljem na prozorima antičkih zidova i kafićima u carskim hodnicima. UNESCO je palaču upisao među svjetsku baštinu 1979., kao najbolje sačuvanu kasnoantičku palaču svijeta. Najbolji način razgleda je izgubiti se: sat vremena bez plana kroz kalete, pa tek onda ciljano Peristil, katedralu, podrume i Vestibul. Dođite prije devet ili poslije osamnaest, kad kruzerske grupe odu i kamen dobije svoju boju; a noću, kad rasvjeta upali zidove, palača pokaže zašto je Split ne zove ruševinom nego domom.

Katedrala svetog Duje najveća je ironija povijesti sklesana u kamen: Dioklecijan, posljednji veliki progonitelj kršćana, sagradio je sebi raskošni mauzolej, a u njemu danas već trinaest stoljeća stoluje katedrala posvećena svetom Dujmu, biskupu kojeg je upravo taj car dao pogubiti. Osmerokutna građevina s vijencem stupova najstarija je katedralna zgrada svijeta koja još služi svojoj svrsi: carski sarkofag je nestao, a oko antičke jezgre nataložili su se romanička propovjedaonica, gotički oltari, Buvinine drvene vratnice iz 1214. s dvadeset osam prizora Kristova života i korske klupe među najstarijima u Dalmaciji. Zvonik, građen od 13. do 16. stoljeća i temeljito obnovljen oko 1900., postao je simbol Splita: uspon na pedeset sedam metara uske su stube uz otvorene lukove, ali pogled na palaču, luku i otoke plaća svaki stupanj. Ulaznice se kombiniraju s kriptom, riznicom i Jupiterovim hramom; haljine preko ramena, red za zvonik najkraći je ujutro. Na Sudamji, oko sedmog svibnja, grad svome Dujmu pjeva pod ovim istim stupovima.

Klis je ključ Dalmacije: tvrđava na goloj stijeni u sedlu između Mosora i Kozjaka, jedinom prirodnom prolazu iz zaleđa prema Splitu, zbog kojeg se za ovu liticu ratovalo dva tisućljeća. Ovdje je stolovala hrvatska srednjovjekovna vlast, a najveću legendu Klis je dobio u 16. stoljeću, kad je kapetan Petar Kružić s uskocima desetljećima odolijevao osmanskoj sili; nakon pada 1537. tvrđava je stoljeće bila najzapadnija točka Osmanskog Carstva, dok je Venecija nije vratila 1648. Danas se kroz tri obrambena pojasa penje do vrha s kojeg se otvara pogled koji objašnjava svu tu krv: cijeli Split kao na dlanu, otoci do horizonta, a iza leđa kamena vrata prema Bosni. Ljubitelji serija znaju Klis kao Meereen iz Igre prijestolja. Do tvrđave se stiže autom ili autobusom za dvadesetak minuta iz centra; računajte sat i pol razgleda, čvrste cipele i vjetar koji ovdje uvijek radi. Najljepše je pred zalazak, kad kamen pocrveni, a grad dolje počne svijetliti: tada se najbolje razumije zašto se s ove stijene nikome nije silazilo dobrovoljno.

Vestibul je predsoblje carskih odaja i najčudesnija akustična soba Splita: kružna dvorana s kupolom kojoj je davno otpao svod, pa danas kroz okrugli otvor gleda ravno u nebo. Ovuda se iz Peristila ulazilo caru: posjetitelji su u okrugloj dvorani čekali audijenciju, obloženoj nekad mramorom i mozaicima, čija je praznina danas njezina snaga: goli kamen, savršena geometrija i krug plavog neba na vrhu. Zbog kruga i kamena Vestibul ima jeku kakvu ne može ni jedna dvorana: ovdje gotovo svakog dana pjevaju klape, a cappella muški sastavi čije se dionice penju uz zidove i izlaze kroz otvor prema nebu; stanite uz zid, zatvorite oči i dobili ste najjeftiniji koncert Mediterana, uz kunu-dvije u šešir. Kroz Vestibul se prolazi prema Carskim odajama i etnografskom muzeju, a pogled kroz otvor hvataju svi fotoaparati grada: zvonik katedrale viri točno kroz rub kruga. Najmirnije je rano ujutro, kad kroz otvor uđe koso svjetlo i dvorana na trenutak izgleda kako ju je car zamislio.

Varoš je Split prije turizma: staro težačko i ribarsko predgrađe koje se od zapadnog ruba palače penje prema Marjanu, klupko strmih kaleta, kamenih kućica s zelenim škurama i dvorišta u kojima loza radi hlad. Ovdje su stanovali oni koji su grad hranili, ribari s Matejuške i težaci s polja, i ta se skromnost još čita u mjerilu: kuće su male, ulice široke koliko magarcu treba, a najveće građevine su crkvice, među njima i Sveti Mikula, romanička minijatura iz 12. stoljeća skrivena među dvorištima. Danas je Varoš pola živi kvart, pola kulisa: uz bake na prozorima množe se apartmani i konobe, ali duh se drži, osobito ujutro, kad kvart miriše na kavu i friganu ribu, i navečer, kad se s Marjana vraćaju trkači. Prošećite bez cilja: od Šperuna prema gore, pa lijevo-desno kako kalete povuku, do prvih marjanskih stuba s pogledom na krovove i zvonik. Deset minuta od Rive, a drugi svijet: tiši, sporiji i mnogo bliži Splitu kakav je bio.

Kaštilac je razlog zbog kojeg Kaštel Gomilica nosi ime: utvrda na hridi u moru koju su 1529. podigle splitske benediktinke da zaštite svoje težake i njihove obitelji od osmanskih upada. Redovnice, kojima je zemlja u Kaštelanskom polju pripadala još od srednjeg vijeka, sagradile su kvadratnu kulu s obrambenim zidom na otočiću spojenom s kopnom kamenim mostićem; unutar zidova s vremenom je izraslo cijelo malo naselje, kuća uz kuću, koje i danas živi svojim mirnim životom. Zato je Kaštilac najslikovitiji od svih kaštelanskih kaštela: s obale se gleda kao kameni brod usidren pred mjestom, s perilima i barkama u prvom planu, a kroz vrata na mostiću ulazi se u dvorišta u kojima se suši roba i mirišu ručkovi. Ljubitelji serija prepoznat će kulise Braavosa iz Igre prijestolja. Od Splita ste udaljeni petnaestak minuta autom ili prigradskim autobusom; razgled traje pola sata, ali ugođaj traži barem sat, s kupanjem uz mostić i kavom na rivici. Kombinirajte sa šetnjom kaštelanskom obalom: sedam mjesta, sedam kaštela, i ovaj je najfotogeničniji.

Veliki Kabal je krov Mosora i najviši vrh u neposrednom zaleđu Splita: tisuću tristo trideset i devet metara golog krša koji se diže odmah iza gradskih četvrti, dovoljno blizu da ga se vidi s Rive, dovoljno divlji da se na njemu zaboravi da more postoji. Uspon je prava planinarska tura: klasika kreće iz sela Sitno Gornje preko planinarskog doma Umberto Girometta, markiranom stazom kroz makiju pa preko kamenih ploča i škrapa, uz četiri do pet sati hoda u oba smjera i tisuću metara uspona. Nagrada raste sa svakim metrom: pod nogama cijela splitska aglomeracija i otoci od Šolte do Hvara, iza leđa kameno more Zagore, a na vrhu vjetar koji ovdje, kako kažu domaći planinari, nikad ne uzima slobodan dan. Mosor je krš bez izvora: nosite tri litre vode po osobi ljeti, čvrste cipele zbog oštrog kamena i provjeru prognoze, jer se po buri i magli greben ne prašta. Najljepša doba su proljeće i jesen; ljeti krenite u zoru. Za kondicijski spremne, ovo je najveća prirodna avantura koju Split nudi bez auta i trajekta.

Sustipan je najelegantnija tišina Splita: mali poluotok visoko nad ulazom u gradsku luku, park čempresa i borova na mjestu benediktinskog samostana svetog Stjepana iz ranog srednjeg vijeka, po kojem rt i nosi ime. U 19. stoljeću ovdje je uređeno gradsko groblje s neoklasicističkim paviljonom; pedesetih godina groblje je uklonjeno, a ostao je park u kojem tlocrt aleja i pokoja sačuvana ploča još čuvaju svečan ton. Danas je Sustipan mjesto za predah od grada: klupe na litici s pogledom koji ide od Marjana preko otoka do luke, jedrilice koje ulaze u ACI marinu točno pod nogama, mladenci na fotografiranju, čitači u hladu. Ostaci samostana i mala crkva svetog Stjepana stoje u kutu parka kao podsjetnik koliko je mjesto staro. Dođite u zalazak: sunce pada točno u prolaz između Čiova i Šolte, brodovi se vraćaju u luku, a grad iza leđa polako pali svjetla. Deset minuta hoda od Rive, i najmirnijih deset minuta koje ćete u Splitu naći.

Marjan je pluća Splita i njegovo obećanje da grad nikad neće biti samo kamen: brdovita poluotočna šuma od tri i pol kilometra koja zatvara zapadni horizont, s borovima do mora, križnim putem kapelica po južnim liticama i vrhom Telegrinom na sto sedamdeset osam metara. Splićani ga zovu jednostavno brdo, i na njemu se odvija pola sportskog života grada: jutarnji trkači na Prvoj vidilici, biciklisti na šumskim cestama, penjači na liticama nad Kašjunima, plivači na plažama podno šume. Marjan je zaštićen kao park-šuma i na njemu se ne gradi, pa je i danas, kao i prije sto godina, mjesto na koje se bježi od grada a da ga se ne napusti: deset minuta stubama iz Varoša i buka Rive zamijeni zrikavce. Za prvi susret uzmite klasiku: stube do Vidilice, kava s pogledom, pa šetnica južnom stranom pored kapelica i pustinjačkih špilja do Bena i natrag obalom. To su dva do tri sata hoda s kupanjem po želji; tko želi vrh, skrene na Telegrin. Ponesite vodu i krenite prije vrućine: Marjan je najljepši dok se grad još budi.

Riva je dnevni boravak Splita i najvažnija soba grada, iako nema ni zidova ni krova: dvjesto pedeset metara šetnice između južnog zida Dioklecijanove palače i mora, s dvostrukim drvoredom palmi i suncem koje na nju pada od jutra do mraka. Današnji oblik dobila je početkom 19. stoljeća, za francuske uprave, koja je uz antički zid nasula šetalište; bijele pergole i popločenje stigli su s velikom obnovom 2007., oko koje se grad svađao strasno kako se samo o Rivi svađa. Jer Riva nije obična promenada: ovdje se dolazi vidjeti i biti viđen, na jutarnju kavu koja traje do podne, na večernji đir koji je institucija, na doček sportaša, proslave i prosvjede. Kafići drže cijelu liniju, cijene su više nego ulicu dublje, ali plaća se pozornica, jer stolice gledaju u prolaznike kao u predstavu. Turistički savjet je jednostavan: jedna kava na Rivi obavezna je kao i katedrala, najbolje ujutro do deset, kad svjetlo pada na palaču, a grad tek uzima zalet. Sve ostalo u Splitu počinje i završava ovdje.

Galerija Meštrović je kuća koju je najveći hrvatski kipar sagradio sam sebi, pa poklonio svima: raskošna vila s vrtom na južnim padinama Marjana, koju je Ivan Meštrović projektirao tridesetih godina kao obiteljski dom i atelijer, s pogledom preko palmi ravno na more. Povijest je htjela da u njoj provede tek nekoliko godina; otišao je u emigraciju, a vilu s stotinama djela darovao narodu. Danas je to najljepši mogući okvir za njegov opus: mramorne i brončane figure u dvoranama punim svjetla, monumentalne skulpture po vrtu među maslinama, crteži i portreti obitelji u intimnijim sobama. Meštrović se ovdje čita kronološki i emotivno, od bečke secesije do religioznih ciklusa, a prostor sam pokazuje kako je kipar mislio: kuća, vrt i pogled komponirani su kao jedna skulptura. Ulaznica vrijedi i za Kaštelet stotinjak metara dalje, kapelu s njegovim drvenim reljefima Kristova života, koje mnogi smatraju vrhuncem opusa. Računajte sat i pol za oboje, popodne zbog svjetla u vrtu; od Rive je pola sata šetnje obalom ili kratka vožnja.

Matejuška je ribarska duša Splita: mala lučica na zapadnom kraju Rive, gdje Varoš dodiruje more, s gajetama na vezu, mrežama preko ograda i kućicama u kojima ribari još drže alat. Stoljećima su odavde isplovljavali oni koji su grad hranili srdelom, i taj radnički pedigre Matejuška nosi s ponosom: spomenik ribaru na molu nije turistička dekoracija nego zahvala. Danas lučica živi dvostruki život. Danju je ribarska: krpaju se mreže, prekopava se po barkama, prodaje se jutarnji ulov. Navečer postaje najdemokratskije okupljalište grada: na velikom betonskom molu, koji svi zovu lukobran, sjedaju studenti, težaci, turisti i gitare, s pivom iz trgovine i nogama nad morem, jer je Matejuška odavno neslužbeni odgovor Splita na skupe barove, mjesto gdje zalazak i društvo ne koštaju ništa. Kupite pivo ili sok, sjednite na beton među ostale i gledajte kako sunce pada za Marjan, a svjetla Rive se pale jedno po jedno. Ako želite razumjeti kako Split diše kad nikome ništa ne prodaje, ovdje ćete to vidjeti.

Ribarnica je jutarnja opera Splita: secesijska hala uz Marmontovu iz 1890-ih, u kojoj se svakog jutra na mramorne banke slaže ulov, srdele i inćuni u srebrnim hrpama, orade i brancini, lignje, škampi, ponekad tuna oko koje se okupi pola tržnice. Prodavačice zovu, kupci provjeravaju škrge, cijene se pišu kredom i mijenjaju kako jutro odmiče; folklor je glasan, iskren i potpuno neodgljumljen, jer ovo nije atrakcija za turiste nego servis grada koji ribu jede svakodnevno. Najslavnija cronica Ribarnice su njene muhe, točnije njihov izostanak: uz halu izbijaju sumporne termalne vode, čiji miris, kako Splićani vole reći, tjera muhe bolje od svake kemije. Najbolje vrijeme je od sedam do deset, kad je izbor potpun; ponedjeljkom je ulov najtanji, jer flota nedjeljom miruje. Ako imate kuhinju, kupite srdele i tražite savjet za pripremu, dobit ćete ga u tri glasa; ako nemate, dođite samo gledati. Pola sata Ribarnice vrijedi kao lekcija iz mediteranske prehrane, besplatna i s mirisom mora.

Marmontova je splitska modna pista: ravna pješačka ulica koja od Rive vodi prema sjeveru, široka, popločana i uokvirena izlozima, jedina ulica u starom Splitu koja je građena s planom i pravilom. Ime nosi po francuskom maršalu Marmontu, upravitelju Dalmacije za Napoleona, koji je početkom 19. stoljeća u gradu ostavio više dobrog nego mnogi prije njega: rušio je bedeme koji su grad gušili, gradio ceste i uveo urbanizam, pa mu je Split, rijetkost za okupatora, ostavio ime na najljepšoj ulici. Danas je Marmontova granica i spojnica: istočno od nje počinje kameni labirint staroga grada, zapadno građanski Split 19. stoljeća s Prokurativama. Ulicom se šeće u đir jednako kao Rivom, izlozi drže domaće i svjetske marke, a na sjevernom kraju ulica izlazi na ribarnicu, gdje modna pista završava najiskrenijim mogućim sadržajem: svježom ribom na ledu. Prošećite Marmontovom navečer, kad se izlozi upale i kamen zasja: to je Split u svom građanskom izdanju, uredan, svijetao i ponosan na crtu koja ga drži ravno.

Mall of Split najveći je trgovački centar grada: svijetla kuća na sjeveru Splita s međunarodnim modnim lancima, velikim supermarketom, food courtom i kino dvoranama pod istim krovom. Ovo je adresa za dane kad odmor zatreba grad umjesto plaže: kad bura preokrene termine trajekata, kad kiša otkaže kupanje, kad djeci treba sat klime i pizze, ili kad se pred povratak obavlja velika kupovina, jer su cijene iste kao u ostatku zemlje, bez otočnih dodataka. Raspored je jednostavan i pregledan: široki hodnici, dizala i rampe za kolica, stotine besplatnih parkirnih mjesta, pa se i s punim autom i djecom sve obavi bez stresa. Kino navečer prikazuje filmove uglavnom u originalu s titlovima, što ga čini upotrebljivim i za goste. Od centra ste udaljeni desetak minuta autom ili gradskim autobusom; pješice se ne isplati, ovo je vožnja. Turistička uloga Mall of Splita je jasna i časna: rezervni plan koji uvijek radi, s radnim vremenom do kasno navečer i nedjeljom u sezoni.

Pazar je trbuh Splita: zelena tržnica koja se svakog jutra rasprostre uz istočni zid Dioklecijanove palače, oko Srebrnih vrata, na mjestu gdje se trguje otkako je grada. Štandovi se slažu u redove voća, povrća, sira, pršuta, maslina i cvijeća, uz rubove još i odjeća, torbe i sve ono neopisivo što pravu tržnicu čini tržnicom; iznad svega galebovi, koji drže red na svoj način. Ovo je burza dalmatinske sezone: u lipnju trešnje i marelice, u srpnju rajčice koje mirišu preko pola trga, u jesen smokve, grožđe i prve mandarine iz doline Neretve. Cjenkanje je umjereno dopušteno, probanje se nudi samo, a gotovina je i dalje glavni jezik. Pazar je najživlji od sedam do jedanaest; oko podneva štandovi se polako sklapaju, a do dva ostane samo kostur. Dođite s praznom torbom i planom za plažu: smokve, sir, rajčice i kruh s obližnje pekare slože se u ručak dostojan konobe. I promatrajte: na Pazaru se za pola sata vidi kako Split doista živi, tko s kim, što se jede i o čemu se priča.